𝒫𝓇𝒾𝓅𝒶𝒹𝒶𝓈̌ 𝓈𝒶𝓂𝑜 𝓂𝑒𝓃𝒾

Sažetak

Svijet je toliko okrutan, a da toga nismo ni sami svjesni. Obitelj Chogan je obitelj mafije. Najbogatija ali i najopasnija obitelj u cijelom gradu New York-a i svaka ulica strahuje od njih.

Sa druge strane je obitelj Deniz koja je vrlo skromna i imaju maloljetnu curicu sa svega samo petnaest godina. No njena priča niti malo nije bajna. Njezin otac je nastrožiji otac i glava kuće obitelji Deniz koju čine samo njih troje. Otac male petnaestogodišnjakinje konstantno obrazuje svoju kćer kako bi je mogao nekome prikladnom čovjeku dati. Za to mu ponestaje stpljenja. Svaka njezina greška se broji.

Aurora P.o.v.
Zrake sunca su objasavale moje prelijepo lice dok sam se njihala na ljuljački koju sam toliko obožavala, a i uživala na svježem zraku.

Bok! Ja sam Aurora. Mala petnaestogodišnjakinja koja ide u osmi razred. Vrlo dobra sam učenica, i mi super ide. Sad će te sigurno misliti da mi je život sjajan no nije tako kako vi mislite. Moj život se svodi na dvije stvari. Biti dostojanstvena kćer Davida Deniz-a i biti vrlo dobar učenik. No kad kad to ne ide po planu. Vrlo često dobivam udarce od svog oca kada ne uradim nešto kako spada. Svaka moja greška se broji. Moj otac nije bio prije takav. Sve do moje dvanaeste godine. Od tada živim život kao da sam u paklu. Čak se ni u školi ne odvija kako bi trebalo da bude. Znam da sam rekla da sam dobar učenik, ali nemam niti jednog prijatelja. Osim jedne koja mi nikada leđa okrenula nije. Kažem vam moj život nije lagan. Vjerovala sam da mi je život kao pakao, ali zapravo je pakao tek uslijedio...

"Aurora dijete ajde idemo kući" dovikala je moja majka. Zove se Ksenija. Ona je moj oslonac na svu muku koju znam nekada prolazit. Najbolja majka na cijelome svijetu.

"Ajde kćeri moja, sada će pasti mrak. Doći ćemo ponovo sutra" ponovo se oglasila moja majka no ovog puta sam sišla sa ljuljačke i krenula trčkarajući prema svojoj majci. Na sebi sam nosila običnu kratku majicu sa nekim rozim cvjetovima dok sam dolje imala kratki, ali ne pre kratki šorc. To je bilo osnovno pravilo naše kuće. Moj otac nije dozvoljavao da svakako hodam ulicama New Yorka. 

"Hoćemo li i sutra ponovo tu doći?" upitala sam veselo svoju majku. Da se mene pita nebi ulazila nikada u kuću, obožavam prirodu.

"Ovo si je ti razmazila. Kao malo derište se ponaša, gubim strpljenja!" zagalami moj otac. Da to vam je moj otac. Ime mu je David.

Nakon pola sata šetnje ušli smo kao obitelj nazad u našu obiteljsku kuću. Moj otac je sjeo na svoj naslonjač. Baš onako kako on to uvijek radi kada se vratimo iz šetnje. Brže bolje sam potrčala niz stepenice do svoje sobe. "Kćeri nemoj dugo sad ćemo uskoro večerati dobro?" začula sam svoju majku kako mi iz kuhinje govori. "Ne brini majko" rekla sam joj.