𝒫𝓇𝒾𝓅𝒶𝒹𝒶𝓈̌ 𝓈𝒶𝓂𝑜 𝓂𝑒𝓃𝒾

10. Poglavlje

Aurora P.o.v
Probudila sam se u svom krevetu. Prvo što sam uradila pogledala ruku. Ne, ne i ne. Zatvorim oči, ali i dalje je bio na mojoj ruci. Prsten koji se sjajio na mojoj ruci uskoro je završio na podu.

"Neću se udat!" dreknula sam na sav glas, ali znala sam da je to suludo. Nakon par minuta ulazi moj otac u moju sobu, e sad sam najebala.

"E bome očeš! I GDJE TI JE PRSTEN?!" derajući se na mene krenuo je rukom na mene. Moje lice se zarotiralo u trenu. Nisam ništa smjela reći niti da uradim, samo mi je uzeo ruku i vratio ga na moju ruku.

Nakon što sam se isplakala u svojoj sobi skupljena na krevetu i gledajući svoju ruku sa prstenom odlučila sam da ustanem i siđem sa kata.

"Dušo jesi dobro?" upita me majka čim siđem sa kata. Ma odlično sam majko nikad bolje samo se moram sa svojih petnaest godina udat bez svojevoljno za stranca. "Jesam majko..." smoreno joj slažem da sam dobro iako sam u sebi se slamala više i više.

"Trebate otići po vjenčanicu, izaberi najljepšu kćeri moja, da se svidiš svom dragom." veselo izgovori moj otac, dok se ja pitam da li stvarno ovo njega zabavlja, da li stvarno želi da patim. Očito da želi.

"Danas da to uradimo?" upita moja majka zbunjeno moga oca. On samo kimne glavom. "Znate da je svadba za dva dana. Tjedan ovaj prolazi!" doda otac.

"Dobro oče, napravit ćemo kako ti kažeš!" ljuto ali opet smireno bez izazivanja problema dodam svom ocu.

Dan je tekao mirno samo u mojoj duši se stvarao nemir. Ručali smo svi skupa, onda je došao na red da idemo po vjenčanicu. Otac mi je uništio život. Mladu me je ispisao iz škole, a onda želi i da me uda.

"Dobro došli u naš salon vjenčanica!" veselo pozdravi radnica koja je radila u tom salonu te nas lijepo ugosti. Kada bi bilo vjenčanje bez prisile i iz ljubavi birala bi najljepšu sebi. "Imamo izvrsne vjenčanice, za svaku mladenku po najljepšu vjenčanicu za najbolji dan njenog života!" doda radosno radnica.

"Da se bar udajem iz ljubavi..." reknem iskreno dok me majka prostrijela pogledom. Privuče me za lakat sebi. "Ne moraju svi da znaju, nabaci malo osmijeha bar sada, molim te majčino." znala je da ne želim da se udam.

Znala je koliko ovo brak na prisilu. Nisam ovako zamišljala svoj život. Ne da se udam sa svojih petnaest godina. Zar to nije protiv zakona.

"Nešto ste rekli?" upita radnica nakon što nas pogleda u obje pomalo zbunjeno. Okej Aurora uradi ba brzinu kupovanje vjenčanice koju trebaš i mirna si. Ajde budi bar sad hrabra. "Izaberi najljepše!" doda moja majka.

Gledala sam pola sata sve te puste vjenčanice i molila Boga da me spasi ove propasti. Isprobanje je također bilo na silu. Ni jedna mi nije stajala lijepo da bi ss udala u njoj.