𝒫𝓇𝒾𝓅𝒶𝒹𝒶𝓈̌ 𝓈𝒶𝓂𝑜 𝓂𝑒𝓃𝒾

6. Poglavlje

David P.o.v
Odlučio sam da je što prije ispišem iz škole. Dogovor je bio da kćer spremim za tjedan dana, mada ja ću to što prije da uradim.

Zaputio sam se prema njezinoj školi. Ispred njezine škole bilo je toliko mladih tinejđera, koji su u čudu gledali. Ne obazirujući se na to produžio sam prema zbornici u kojoj budu svi profesori.

"Dobar dan, tražim profesoricu Mirić." upitao sam tražeći njenu profesoricu. Kada sam malo sačekao oglasila se njena profesorica. "Mene tražite gospodine Deniz." upitala je profesorica, a onda ispružila ruku da krenem sa njom. Ušli smo u njen razred gdje nije bilo nikog. "Što vas dovodi do nas gospodine Deniz, je li se nešto dogodilo vašoj kćeri?" upita profesorica znatiželjno. Šta moja kćer ne smije ostat jedan dan kući, odma se pitaju gdje je.

"Ne, već sam došao da ispišem svoju kćer iz ove tu škole!" rekao sam smireno, ali pomalo arogatnog tona. Gledala me je u čudu a onda ponovo počela da priča sa mnom. "Zašto bi ispisivali svoju kćer? Znate da je Aurora jedna od najboljih učenika ove škole, čak sam mislila da je ubacimo u natjecanje iz matematike. No zabrinjava me njezino trenutno stanje zdravlja, u zadnje vrijeme mi je jako puno odsutna." rekla je zabrinuto dok meni skoro nije otpao obraz od srama.

Šta to Aurora želi da budemo primjetni. Ne mogu da vjerujem, samo treba da nam i policija bude za vratom zbog te male. "Gospođo nisam vas pitao kako je Aurora, niti za njene ocjene već želim da je ispišem koji dio vam nije jasan!" već polako sam gubio živce strpljenja, pa sam počeo sa povišenim tonom da se obraćam profesorici.

"Nećemo dizat tenzije molim vas gospodine Deniz, sjednite otići ću po ravnatelja da riješimo ovaj nesporazum." rekla je profesorica mirnim tonom dok sam ja ostao sjediti. "Ti sigurno ništa nećeš riješit!" pomislio sam prije nego li je ravnatelj škole ušao do mene.

"Kojim dobrom gospodine Deniz?" upitao me je čim me je ugledao kako sjedim. Kulturno sam ustao, a onda se rukovao s njim. Obadvoje smo sjeli.

"Što vas dovodi u našu školu?" upitao je znatiželjno dok mu je izraz lica još uvijek bio nasmijan. "Pa gledajte, došao sam ispisati svoju kćer, uskoro se selimo u drugi grad, i biti će naporno toliko daleko da putuje. Tako da smo je odlučili prebacit u drugu školu negdje gdje je bliže." kratko objasnim iako ništa od ovoga nije bilo istina. No morao sam.

Kimnuo je glavom, a ja sam u sebi izdahnuo znajući da ništa nije posumljao. Morao sam da lažem, kako bi me pustili da je ispišem iz škole.

Aurora P.o.v
Ustala sam kako bi se spremila za školu, da još jedan dan bude užasan. Obavila sam sve kao i svako jutro što radim. Kad sam obavila sve odlučila sam da siđem kako bi nabrzinu jela. Odavno sam kasnila u školu.

"Jutro majčice!" rekla sam uzimajući kroasan sa stola koje je moja majka ispekla. Bili su pomalo vrući, ali ne toliko koliko sam ja gladna bila.