𝒫𝓇𝒾𝓅𝒶𝒹𝒶𝓈̌ 𝓈𝒶𝓂𝑜 𝓂𝑒𝓃𝒾

9. Poglavlje

Aurora P.o.v
"Djevojčice jesi li dobro?" upita me stariji čovijek pa možda oko dvadeset godina, bar je tako meni izgledao kad sam ga pogledala na tren. "Daj da ti vidim ranu. Mene se ne moraš bojati djevojčice ja ti neću ništa" odgovorio je opet stariji čovjek kada je htio da mi popipa ranu.

Izmakla sam se a onda nekako krenula dalje da trčim ne osvrćući se za čovjekom...
End Flaschback
———————————————————————————
Sjećanje se pretvori u strah. Pogledi nam se susretnu, on se nasmješi i namigne mi. Njegov mi pogled i zloban osmijeh zaledi sve u meni. Otac me trgne da se pokrenem sa stepenice. "Ovo je naša kćer Aurora!" izgovori sretno moj otac dok se ja razmišljam da li uhvatim šprint i pobjegnem ili da se rukujem i osudim sebe na propast.

"Dobro večer Aurora" pozdrave me njegovi roditelji a onda svi sjednemo svi u dnevni boravak. Uskoro sam osjetila i ruku čovjeka koji će uskoro biti moj budući muž oko svog struka. Htjela sam se izvući iz njegovih ruku no samo me je više privukao sebi.

"Da krenemo sa prosidbom" reče čovjek koji će mi vjerovatno muž. Njegovi kimnu glavom a on krene prema meni. Znam da sad nema nazad. Htjela sam toliko puno da pobjegnem. No moje noge su se odsjekle kad je stao pred mene. "Davide daješ li ruku svoje kćeri, i naravno ako Aurora dozvoljava da ju zaprosim." upita prvo mog oca a onda pogleda u mene te mi ponovo namigne.

Ovaj neki namiguša. Već me sada nervira. No moje razmišljanje prekine moj otac nakon što kaže da daje moju ruku. Čovijek ispred mene krenuo vaditi kutijicu dok sam ja drhtavu ruku ispružala prema njemu nesigurno. Napokon sam istrgnula ruku nakon što je prsten sa jako lijepim dijamantom završio na mojoj ruci.

"Idem da malo odmorim, imam jaku glavobolju, tako da me izvinite." rekla sam i brže bolje ustala dok nisam čula još glasova. "Idi sine pomozi svojoj ženi budućoj da legne, nek odmori." kaže njegov otac.

Okrenem se i molim Boga da ne krene sa mnom, ali se brzo razočaram. Kimnuo je glavom i krenuo za mnom. Kvragu, samo mi je to trebalo.

"Uskoro nećeš moći ovako bježati, a znaš li zašto? Jer ćeš biti pod mojim vlasništvom!" zaprijeti dok se penjemo na kat. Oči mi se slede kada ugledam pištolj nakon što malo odmakne svoj sako. Nisam mogla ni metar dalje da maknem. Osjetim kako ću se srušiti od šoka...
———————————————————————————
Eleonor P.o.v
Osjetio sam kako se sledila kada je vidjela pištolj iza mog sakoa. Odjednom je krenula da pada. Uzeo sam je brže bolje u svoje ruke kako ss nebi ozlijedila te krenuo sa njom u rukama prema njenoj sobi.

Polegao sam je nježno u krevet. Čudio sam se koliko sam zapravo nježan, ali neću zadugo.

"Slatko sanjaj, naučit ću te onom što tvoj dobri tatica nije uspio u petnaest godina." rekao sam nakon što sam sjeo kraj nje. Pomazio sam je po kosi koja je bila svakuda.