𝒫𝓇𝒾𝓅𝒶𝒹𝒶𝓈̌ 𝓈𝒶𝓂𝑜 𝓂𝑒𝓃𝒾

15. Poglavlje

Aurora P.o.v
S tim riječima mi ureže strah u kosti. Ne znam sada je li sam živjela do sad u paklu ili tek sada počinje pakao sa ovim čovijekom.

Noć je polako prolazila, gosti su polako odlazili, bar oni koji su tu bili. Nismo imali puno gostiju, nije me čak ni zanimalo, jer se nisam udala iz ljubavi.

"Kćeri moja, nek te sreća prati sa tvojim suprugom, da budete sretni u braku." reče moja majka. Gledam i ne vjerujem šta priča. Kakva sreća? Kakav sretan brak? Na silu su me dali.

Nasmijem se lažno samo da me se kane. Njoj je očito  otac svašta napričao. Zbog toga i jest takva.

"Tebi predajem svoju jedinicu, da mi je čuvaš i da ju paziš kao oči u glavi." obrati se moj otac Eleonoru, koji je gledao sa zlobnim osmijehom. Ko ovdje pravi koga lud. Pogledam u svog oca i ne vjerujem.

"Ne brinite ništa u sigurnim je rukama!" uzdignute glave i ozbiljnog lica potvrdi. Ja da sam u sigurnim rukama nebi bilo prijetnje sa pištoljem. Ozbiljno trebam da razmišljam o svome bijegu za svoj 18. Rođendan.

"Idemo ljepotice ženice moja!" kaže ozbiljno i rukom na mojim leđima me pokrene da krenem ispred njega. Nisam htjela, ali me je gurao pred sebe kako nebi kojim slučajem krenula bježat.

"Danas ti voziš, ja sjedam iza sa malom." ključeve predaje nekom čovijeku. Mene ponovo gura da hodam i ulazim u auta skupa sa mnom. Sjela sam skroz na kraj auta.

"Zaključaj auto, nisam baš siguran, nebi da izgubim ženu već prvi dan!" kaže čovijeku bez da pogleda u mene. Kao da mogu da pobjegnem sada? Još sa svojih 15. godina. Eleonor mi se približio dok je mene strah oblivao.

"Ššš ne plaši se! Bit će ti lijepo sa mnom. Lijepše nego sa tvojim taticom." kako je to izgovorio od sebe sam ga odgurnula. Ne dam da mi se približava.

Ponovo mi se približio, ali me uhvatio za kosu i povukao prema nazad. Da.... Ovog sam se i bojala, no znam. Tek je početak. "Ovo si sad uradila i nikad više!" kaže mi kroz zube dok je licem uz moje lice prislonjen bio.

"Ajde izlazi!" rekne kad se zaustavi auto. "Neću, nećeš me natjerat ni na šta što ne želim." kažem iskreno! Neće da mi itko komanduje. Neću da me dodiruje.

Moje riječi su bile uzalud. Nagnuo se ka meni i uzeo da me nosi kao kakva vreća na ramenu. "Mislim da to neću moći da ti ispunim ženice. Sad se prezivaš Chogan i mislim da znaš sve svoje dužnosti." rekne i unese me u kuću a onda zaključa vrata od kuće.

"Dobro došla u novi dom gospođo Chogan!" izgovori nakon što me spusti sa svoga ramena. Bio je iza mene. Pogledala sam okolo i sve je bilo toliko moderno čak i modernije od onog u kojem sam ja odrasla. "Ajde da ti pokažem našu sobu, u kojoj ćemo našu djecu da pravimo." na sam spomen djece sam htjela da se ispovraćam, pa ovaj čovijek nije normalan.