𝒫𝓇𝒾𝓅𝒶𝒹𝒶𝓈̌ 𝓈𝒶𝓂𝑜 𝓂𝑒𝓃𝒾

11. Poglavlje

Aurora P.o.v
Probala sam ih četri vrste. Krenula sam treću da oblačim ponovo bez volje i bez motivacije.

"Ova je kao stvorena za vas!" rekla je nakon što sam izašla iz kabine gdje sam probavala sve vjenčanice do sada. A kada sam pogledala u majku mi se srce smekšalo. Vidjela sam u njenim očima suza. Vidjelo se da joj drago zbog mene. No meni nije bilo ni najmanje drago. Da sam mogla rastrgala bi je sa sebe.

"Kćeri ova ti je predivna do sada." rekla je moja majka na šta se meni povraćalo. No ipak odlučila sam da ovo bude konačna vjenčanica. Ipak nisam imala ni snage ni volje da druge gledam.

Uzele smo tu vjenčanicu i zaputile se kući. U kući nas je dočekao na vratima moj otac. "Imate li najljepšu vjenčanicu?!" prva rečenica bude čim uđemo u kuću te zatvorimo vrata za sobom. "Zar je to jedino što tebe zanima?" upitala sam i zanemarila poslijedice koje će da se dese nakon.

"Kako ti to razgovaraš sa mnom?!!!" povisi ton na mene. Kao i obično dobivala sam batine. Bolje da i umrem nego da me da nasilniku. U glavi mi se vrtio samo pištolj koji sam sinoć ugledala.

"Jel ti to tražiš batine?! Nije ti DOVOLJNO!?" opet vrisne na mene. Ponovo dobije batine. A onda me ponovo zaključa u sobu. Provela bi satima plačući no moj otac nije mario za moje suze.

Nakon silnih proplakanih suza uzmem svoj dragi dnevnik da možda poslijednji puta upišem šta imam za reći i ono što mi je na duši.

"Prijatelju moj, ovo nam je zadnji dan. Sutra moram dogovarat pod prisilom svoga oca da sredim termin za šminku. Moram također i za svoju frizuru. Prekosutra se udajem. Da znaš koliko je strašan i opasan. Bojim se da će da mi naudi. Ja čak ni ne znam šta znači brak. Ne znam uopće ni kako funcionira. Ne znam čak ni kuhati. Šta ako me ubije? Šta ako me natjera na nešto što ne želim. Ja se ne mogu udati. Previše sam mlada. Želim da idem u školu, da se družim sa prijateljima, da se skupa zabavljamo. Moj život je uništen prijatelju moj. Htjela sam čak i da pobjegnem, ali maloljetna sam osoba. Svakako ću planirati bjeg u drugu državu čim budem punoljetna. Naravno u koliko do tada budem živa. Na tu samu pomisao sva se stresem kada samo pomislim. Ne želim ni zamišljat o tom." Zadnju riječ kada napišem sva se stresem jer znam šta me čeka.

Ostavim sa strane svog dragog prijatelja. Presvučem se ugodnu robu te se smjestim u svoj udobni krevet u kojem ležim zadnje dane. Zadnji dani u mojoj sobi u kojoj sam provela petnaest godina. Na to mi suze skliznu niz obraze. Brzo nakon toga utonem u duboki san.