A girl with lots of hate

8. Dio

Ostavila sam Vanesu u školi a onda sam otišla u kafić.
Amelia je već sjedila za stolom kada sam došla.
Zagrlila sam ju i sjela pokraj nje.
"Kako ste?", pitala sam i pogledala joj na trbuh.
"Hvala bogu smo dobro. Kako si ti?"
"Ne znam jesam li dobro ili ne"
"Zašto?"
"Vanesa me danas opet pitala hoće li on doći"
Amelia me zabrinuto pogledala i pomazila si trbuh.
"Hey y/n, sve će biti u redu. Vanesa je još mala i jednom će ga zaboraviti"
Suze su mi polako počele teći ali sam ih odmah izbrisala.
Nisam više htjela razgovarati o Jošku, pa sam promjenila temu:
"I jesi li saznala spoj bebe?"
Amelia je veselo kimnula i još jednom si pomazila trbuh.
"Da, dobit ćemo blizance! Kćer i sina", rekla je jako sretno.
"Stvarno!? Čestitam!"
Ustala sam i opet ju zagrlila.
Bila sam toliko sretna zbog nje i Andrewa.
Oduvijek je htio blizance i dobio ih je.
"Jao, ja moram ići jer imam termin kod doktora za deset minuta. Rado bih ostala još duže ali ne mogu. Oprosti", rekla je Amelia tužno i jedna suza joj je skliznula niz lice.
"Hey dušo, nema veze. Ne moraš sada plakati"
"Oprosti, opet hormoni", odgovorila je i odjednom se počela smijati.
I ja sam se morala nasmijati i pozdravile smo se.

Izašla sam iz trgovine i stavljala sam namjernice u auto kada sam vidjela Joška i Aminu, kako su izlazili iz auta.
Joško je uzeo Lucasa u naručje a Amina je izvadila nosiljku u kojoj je bila beba.
Zatvorila sam vrata i gledala prema njima. Izgledali su jako sretno.
"Kako može biti toliko sretan kada zna da mu kćer pati?", pitala sam sama sebe tiho i jako sam se naljutila.
Jućer je trebao doći vidjeti Vanesu i Ellianu ali nje došao.
Prije tjedan dana je Elliana imala 4. rođendan ali nije se ni pojavio i nije joj ni čestitao. Kao i prošle godine.
Gad.
Sijela sam natrag u auto i vozila prema kući.
Bila sam toliko ljuta da sam bacila staklenku koju su mi kćeri poklonile za valentinovo.
Nisam imala nikoga na dan ljubavi i mislile su da je to bila dobra ideja.
Ali taj pomisao, da nemam muža ni dečka i da su mi kćeri poklonile nešto za valentinovo, me slomilo.
Bila sam toliko bijesna, tužna i jadna istovremeno da sam počela plakati.
Sijela sam na pod ispred kuhinje i pustila sve suze iz očiju.

Kako sam mogla oženiti takvu osobu, koja me samo voljela zbog glupe igre. Nitko me više ne voli. Samo su mi ostale Vanesa i Elliana ali nemam nikakvog muškarca, koji me voli i štiti, pokraj sebe. Zašto mi se to događa? Zašto ne mogu biti sretna? Zar je to toliko teško?

Malo sam se smirila a onda sam otišla na groblje, kod mame i tate.
"Bok, mama. Bok, tata. Ne znate koliko mi nedostajete i koliko bih sada htjela da budete tu uz mene, kada nitko nema vremena ili ne može", rekla sam tiho i lagano prošla prstima kroz hlandnu zemlju.
"Znam, da me gledate od gore i znam, da ste sigurno jako ponosni na mene i Andrewa ali htjela bih da ste odvje sada pokraj mene kao pravi ljudi a ne kao duhovi. Jako vas volim i jedva čekam, kada ću vas opet vidjeti. Da nema Vanese i Elliane sigurno bi već sada bila kod vas na nebu ali moram živjeti za njih. Moram ostati kod njih jer mi puno znače i nemogu ih ostaviti same. Sigurno bi i vi voljeli Vanesu i Ellianu kad bi ih upoznali. Jako vas volim i nedostajate mi."
Obrisala sam suze i ustala sa groba.
Stavila sam cvijeće na njega i otišla prema autu.
Pokupila sam Vanesu i Ellianu iz škole i vrtića i krenule smo zajedno doma.
"Mama?", pitala je Vanesa, kada sam stavila Ellianu u auto.
"Da, dušo?"
"Zašto tata nije danas došao? Mislim zašto uopće više ne dolazi? Nije ni došao na Ellianin rođendan"
"Gle, Vanesa: Tata je pronašao drugu ženu, sa kojom ima dvoje dijece i više  mu nismo bitne. Znam, da to zvuči jako bezobrazno, ali nažalost je istina. I ja bi htjela da je sada tu uz nas ali ne možemo kontrolirati njegove osjećaje. Ne voli nas više i otišao je"
Samo je tužno kimnula i krenule smo kući.