VRSTE-Zed

3. SUSJED

Bijesno je hodala prema izlazu iz lokala. Željela se što prije udaljiti od njega, pobjeći. Napokon je izašla. Svjež zrak kasnog proljeća, udario joj je u lice. Duboko je udahnula. Morala se smiriti. Treslo joj se cijelo tijelo. Svakakvim su je imenima do sada nazivali, ali nikada idiotom, bar ne izravno u lice. Htjela mu je pokazati da je frajerica, da je bolja od njega, da nema nikakav utjecaj na nju, ali što se više udaljavala, to se osjećala jadnije. Još jedna osoba u životu koja ju je izrugivala. Osjećala se kao i uvijek, poput gubitnika. Uspio joj je pokvariti cijelu večer. „Zašto se uopće morao pojaviti? Zašto me je morao dotaknuti?" Ljutito je frknula nosom. „Zaboravi ga! Više ga nećeš vidjeti!"

Probudilo ju je lupanje. Teško je otvorila oči i pogledala u sat koji je pokazivao podne. Bila je nedjelja. Zvukovi su dopirali iz hodnika i bili su glasni. Preglasni! Lijeno je ustala iz kreveta, i krenula direktno u kuhinju napraviti kavu. Nikada nije bila jutarnji tip. Voljela je spavati duže, piti polako svoju jutarnju kavu dok joj se sve moždane vijuge ne probude. Nije spadala u one entuzijaste koji su se već u cik zore vraćali s trčanja, jeli omlet prije posla i pili proteinski šejk. Bila je apsolutna suprotnost! Glava joj je bila mutna. „Što se događa?"

Na sebi je imala staru pamučnu majicu sa slikom Madonne koja joj je jedva pokrivala stražnjicu, a na nogama papuče u obliku zeca. Kosa joj je bila svezana u neurednu punđu, dok je na licu imala još vidne tragove maskare. Nije bila baš reprezentativna, ali nije ju to ni zamaralo. Osjećala je kao da joj netko direktno lupa po glavi. „K vragu!" Sa šalicom kave u ruci, nervozno je otvorila vrata iz stana i izašla u hodnik. „Može li malo tiš....e!" Pred Sabrininim stanom stajala su tri jako zgodna muškarca, golih prsiju. Ostala je bez teksta. Nije mogla odlučiti koji bolje izgleda. Doslovno ih je skenirala od glave do pete. Bili su prekrasno građeni, poput profesionalnih sportaša. Znoj se klizio duž njihovih mišića dok su unosili stvari u stan. Pojavio joj se osmjeh na licu. „Izgleda da imam nove susjede!" A tada joj je došlo iz guzice u glavu. Pogledala je u svoje ružičaste papuče na nogama i u svoja koljena. „Zašto, zašto, zašto?" pogledala je u strop. To je bila ona poznata karma. Svaki put kada odeš baciti smeće u majici na fleke i s masnom kosom, e upravo tada sretneš muškarca svojih snova ili naletiš na zgodnog susjeda ili bivšeg. Lagano se zarumenjela u licu.

„Sigurno smo te probudili. Burna noć?" nasmiješio joj se jedan.

„He, he..." uspjela se glupasto nasmijati.

„Još malo, pa smo gotovi. Oprosti na buci."

Kako li je mogla biti ljuta na njih kada su bili toliko ljubazni i zgodni. „U redu je. Preživjet ću", uzvratila je osmjehom. „Netko od vas se useljava?"

Mladi muškarac s kojim je razgovara se odjednom uozbiljio i spustio pogled. Osjetila je prisutnost iza sebe. Lagano se okrenula. Zed je stajao s onim svojim crnim naočalama i zločestim smiješkom na licu. „Da, ja! Dobro jutro Alice Cooper", uzeo joj je šalicu iz ruke ispivši joj cijelu kavu. Vratio joj je šalicu i krenuo prema svojem stanu, kao da se ništa nije dogodilo.

Toliko je bila iznenađena da nije uspjela reagirati, a zatim je progovorila.

„Hej!" povikala je.

Zed se lijeno okrenuo.

„Mrzim te!" ušla je u svoj stan zalupivši vratima.

„Ne, ne, ne!" naslonila se leđima na vrata. „Zar me baš toliko ne voliš?" pogledala je prema gore. „Od svih stanova u gradu!" nervozno je izgovorila, bacivši šalicu u sudoper. „Još mi je popio i kavu! Ne, smiri se. Nije vrijedan. Zaboravi da postoji!" rekla je sebi u bradu. „Prvo tuš, hrana, a onda idem van!"

Pogledala je u svoju torbicu. „Novčanik, mobitel i ključevi. Sveto trojstvo je tu!" Sve ostalo se moglo zaboraviti. Bacila je pogled po stanu. „Ako sam još nešto zaboravila, nije bitno." Polako je izašla, poput lopova. Nije htjela ponovno nabasati na njega. „Što to radiš?" upitala se. Brzim korakom je izašla iz zgrade. Zazvonio joj je mobitel.