VRSTE-Zed

12. NEZAUSTAVLJIVA

On je moj, moja srodna duša. Ako mu je netko potreban, onda sam to ja! Zašto je onda pobjegao od mene? Eva je čvrsto stisnula zubima. U glavi joj je bio košmar, puno različitih emocija. Mobitel je držala s lijevom rukom, nekako s volanom, vozeći brzinom kojom se nikad nije usudila voziti. Bilo je mračno. Noć je odavno bila pala. Nije bila mjenjolik, bila je čovjek, ali trenutno je bila vođena instinktima. Moram doći do njega što prije. Moram mu reći što osjećam prema njemu.

Vozite prema sjeveru i nakon 10 km skrenite na zapad.

„Sranje!" proderala se na glas. Nikada toliko nije bila ljuta na sebe kao u ovom trenutku.

„Zar ne možeš reći vozi ravno pa skreni lijevi ili desno? Otkud da znam gdje je jebeni zapad?" gledala je sa svoje lijeve i desne strane u gustu šumu uz glavnu cestu, koja se prostirala u nedogled. Izgledala je poput mračnog oceana.

Za 5 km skrenite lijevo, skrenite lijevo!

„To! Govori jezikom koji svi razumiju!" Osmjehnula se sama sebi. Naći ću te!

Polako je počela usporavati, nervozno gledajući u lijevu stranu da ne pogriješi skretanje.

Za 500 m, skrenite lijevo, skrenite lijevo!

„Da, da, nisam toliko glupa!"

Skrenite lijevo!

„Evo!" Skrenula je naglo, toliko, da je skoro izletjela s ceste. Čvršće je ulovila volan objema rukama, ali joj je mobitel skliznuo i pao negdje pod noge. U tom trenutku je počeo zvoniti. Svaka normalna osoba bi stala i podignula mobitel, ali ne i Eva. Ne razmišljajući, odlučila je to uraditi u vožnji. Nije imala vremena za gubiti. Trebala je što prije pronaći Zeda. Lagano se sagnula, ne skidajući pogled s ceste koja se pružala ispred nje, pokušavajući desnom rukom napipati mobitel koji je zvonio, zvonio i zvonio.

„Aha!" povikala je zadovoljno kada ga je dograbiti, ali gotovo u istom trenutku, začuo se tup udarac i automobil je naglo poskočio. Velikom brzinom je prešla preko rupe na cesti, a zatim je stala na kočnicu i zaustavila vozilo. Brzo je disala, osluškujući zvukove oko sebe.

„Da!" izgovorila je nervozno, javivši se na mobitel.

„Alex je rekao da te ne zovem, ali ja sam ipak tvoja sestra, mi smo dijelile istu maternicu..."

„Što hoćeš Ella?" pogledala je nervozno u instrument ploču na kojoj se upalila lampica. Mučno je sklopila oči.

„Vidjela sam da si skrenula s glavne ceste..."

„Još uvijek me pratiš?"

„Naravno, još od onog koncerta!"

„To je bilo prije godinu dana i trebalo je biti samo za tu jednu večer, da se možemo pronaći u gužvi ako se razdvojimo!"

„Nisam ti ja kriva što nisi prekinula postavku praćenja na mobitelu. Eva, vrati se u grad. Noć je i opasno je vani, a Zed je neuračunljiv. Ubio je svog oca pred nama. Tko zna u kakvoj je stanju. Mogao bi ti nauditi. Ako ne on, onda neka druga životinja."

Eva je ignorirala njen ružan komentar. „Zed mi nikada ne bi naudio."

„Opasan je!"

„Nije za mene!"

„Ali Eva..."

„Ne razumiješ Ella!" prekinula ju je u pola rečenice. „Ne još, ali hoćeš s vremenom."

„Što to insinuiraš?"

Eva je šutjela.

„Uglavnom, vidim da si na sporednoj cesti pa sam ti htjela reći da ne zaboraviš mobitel, nakon što probušiš gumu ili završiš u grabi..."