VRSTE-Zed

7. KUĆA NA JEZERU

Gledala je u svoj odraz u ogledalu. Na sebi je nosila klasičnu, crnu haljinu, koja nije previše otkrivala i visoke crne potpetice. Kosa joj je bila spuštena i padala u teškim valovima preko ramena. Nije bila previše našminkana, osim crvenog ruža koji je zaokružio cjelinu. Izgledala je elegantno, ali i seksepilno. Bilo je skoro sedam sati. Trebala je biti ushićena i sretna što izlazi s Alexom. On je bio onaj o kome je maštala zadnje dvije godine, onaj pred kojim se rumenila svaki put kada bi se pojavio. On je bio „gospodin savršeni", bar je tako mislila ranije. Sada više nije bila tako sigurna, jer, što je značilo „gospodin savršeni"?

Osjećala se i izgledala prazno, poput njenog pogleda u ogledalu. Zeda nije vidjela od ponedjeljka i bila je tužna. Nedostajao joj je. Nedostajalo joj je ono njihovo prepucavanje. Nije mogla odvratiti misli od njega. Onaj njegov poljubac, ako se mogao nazvati poljupcem, uništio ju je za sve ostale. Zazvonio joj je mobitel.

„Halo?"

„Dobra večer gospodična Leoni. Ovdje Oscar, osobni vozač gospodina Pelegrinija. Ako ste spremni, možete sići. Očekujem vas ispred zgrade."

„Hvala Oscar, silazim."

Gotovo tužno je stavila mobitel u torbicu. Nije joj se dalo izaći. Osjećala se kao prevarant, iako nije varala nikoga. Bila je slobodna djevojka, bez obaveza, ali bez obzira na to, osjećala se jadno.

„Ah, prestani!" naredila je sama sebi.

Polako je izašla iz stana i pogledala prema Zedovom stanu. Potajno se nadala da će naletjeti na njega. Duboko je udahnula, zaključala vrata te zakoračila prema stepenicama koje su vodile ka izlazu. Netko je ušao u zgradu. „Zed!" Srce joj je ubrzalo. Sama njegova pojava, bila je dovoljna. Zastala je na stepenicama, dok se on polako penjao prema njoj. Pogledi su im se sreli. Sporo joj se približavao, ne odvajajući oči od njenih, poput predatora. Kada je pomislila da će samo proći pored nje, zastao je, ulovio nježno jednom rukom oko struka i približio bliže sebi. „Izgledaš veličanstveno, a mirišeš još bolje", šapnuo joj je na uho. „Ne mogu prestati misliti o okusu tvojih usnica", osmjehnuo joj se zavodnički, a zatim produžio dalje, kao da ništa nije rekao. Htjela je potrčati za njim, zaustaviti ga. Imala je potrebu da se argumentira, ali nije se pomakla, nije ništa rekla. Bila je skamenjena. Djelovao je na nju poput najjače droge i bila je navučena. Trznuo ju je zvuk poruke na mobitelu.

Nestrpljivo očekujem naš susret.

„Alex", izgovorila je kroz šapat.

Duže su se vozili i izašli iz grada. Put je vodio kroz šumu.

„Oscar, mogu li znati gdje idemo?"

„Gospođice, rado bih vam rekao, ali time bih uništio iznenađenje. Budite strpljivi. Još malo i stigli smo do cilja. Obećavam da nećete biti razočarani."

I zaista je bio pravu. Put je vodio do jezera, okruženim šumom. Idilična se slika stvorila pred njom. Sunce je zalazilo, skrivajući se iza velikih gustih krošanja stabala. Na nebu se sramežljivo nadzirao mjesec oko kojeg je treperilo tisuću zvijezda. Nebo je bilo čisto, prekrasno. Na obali, nalazio se objekt iznad vode, izgrađen na trupcima. Izgledao je poput kuće na jezeru. Velika, drvena terasa, dala je naslutiti da se radi o restoranu. Krasila ga je nježna svjetlost lampica, čineći ga da izgleda romantično.

Oscar je otvorio vrata limuzine, pružajući joj ruku.

„Ovo je novi restoran gospodina Pelegrinija. Nije još toliko razvikan. Više je intimnog karaktera. Dobro došla u La casa sul lago. Želite li da vas otpratim do ulaza?"

„Neće biti potrebno. Hvala Oscar", polako je izašla iz vozila.

Na ulazu ju je dočekala hostesa koja joj se službeno osmjehnula.