VRSTE-Zed

4. KLJUČ

Ponedjeljak. „Novi dan, nove radne pobjede!" rekla je svom odrazu u ogledalo, dok je gustu kosu skupljala u visok rep. Rukama je popravila crnu kravatu. Na sebi je nosila uniformu, bijelu košulju i uski sivi prsluk, koji joj je dodatno naglašavao grudi i struk, te elegantne crne hlače. Još je jednom zategla prsluk, a zatim pogledala na sat. Imala je vremena. Danas je radila jutarnju smjenu. One su uvijek bile lakše, jer je kuhinja u Pelegriniju radila od deset sati, te do podneva, gotovo da i nije bilo puno ljudi u restoranu. Radila je za šankom, kao barmen. Rijetko je netko sjeo za bar popiti jutarnju kavu. Osim što je bio poznat po izuzetnoj hrani i usluzi, Pelegrini je bio veoma luksuzan restoran koji je odisao šarmom i tradicijom.

Voljela je raditi u tamo. Šef je bio korektan, atmosfera je bila ugodno, bez obzira na težinu posla. Pelegrini je bio renomirani restoran koji je vodio Alex Pelegrini, unuk slavnog šefa, Sergia Pelegrinija. Alex, osim što je bio najbolji šef na svijetu, bio je i urnebesno zgodan. Uvijek je bio profesionalan prema njoj, kao i prema svom osoblju, što je još više pridodavalo njegovom šarmu. Bio je mjenjolik, kao i većina stanovnika Doline vukova. Jako zgodan, previše inteligentan, s besprijekornim manirima i stilom za odijevanje. Uvijek u skupocjenom odijelu i cipelama, sa savršeno stiliziranom frizurom. Njegov je ton glasa bio staložen, ali autoritativan. Svaka riječ koja je izašla iz njegovih usta, bila je na mjestu. Visok i elegantan, makar se dalo naslutiti da njegovo skupocjeno odijelo skriva pozamašan sklop mišića. Nije bio nabildan, izgledao je gotovo savršeno, a iz svake njegove pore, odisao je talijanski šarm.

Zaposlio ju je bez preporuke, kada je prije dvije godine kročila prvi put u restoran. Pružio joj je šansu, bez predrasuda, s toga se i osjećala dužnom prema njemu te joj je bilo teško što mu mora priopćiti da daje otkaz. Nije mogla odbiti Amandinu ponudu. Bila je jednostavno predobra. Radovala se tome što će imati više vremena za sebe i konačno se moći posvetiti fakultetu i onome što voli, a to je pisanje. Knjige su oduvijek bile njeno tajno utočište, naročite romanse. Voljela se utopiti u taj čaroban svijet, djetinjasto sanjati o velikoj ljubavi koja će ju jednog dana pronaći, i o njemu....Pred očima joj se stvorila slika Zeda. Brzo je otresla glavom. „Ne o njemu!" Sa stola je uzela torbicu i još jednom bacila pogled je li uzela „Sveto trojstvo".

Gotovo nečujno je zakoračila u hodnik, pogledavši prema Zedovom stanu. Taman kada je krenula zaključavati vrata, čula je kako se njegova otključavaju. Po automatizmu je pogledala u tom smjeru. Zed je izašao iz stana. „Ne!" Od iznenađenja je razrogačila očima. Na sebi je imao samo crne, kratke hlače i tenisice. Golog torza, sa sportskom kapom čiji je šilt bio okrenut unatrag, slušalicama u ušima i tamnim naočalama, bio je spreman za jutarnje trčanje i bio je najzgodniji muškarac kojeg je ikada vidjela. Pogledala ga je samo na trenutak, ali je imala osjećaj da je zapamtila svaku liniju njegova tijela. „To tijelo! Mrzim ga!"

Brzo je odvratila pogled, nastojeći što brže zaključati vrata i pobjeći, ali nije mogla izvući ključ. Zaglavio se! Vukla je, ali nije imala dovoljno snage. Ruke su joj se počele znojiti, od nervoze. „Kvragu!" Nervozno ga je okretala, u jednom i drugom smjeru. „Izlazi!" rekla je kroz zube.

Perifernim vidom je vidjela kako joj se počeo lagano približavati. Osjetila je točno trenutak kada je stao pored nje, jer je doživljaj bio poput vatre.

„Dobro jutro", čula je njegov prodoran glas.

Samo je kimnula i nastavila čupati ključ, ne pogledavši ga.

„Trebaš pomoć?"

Otresla je glavom u znaku negacije, sada čupajući cijelu kvaku.

„Bože, kako ti to uspijeva?" zakolutao je očima.

„Talentirana sam!" promrmljala je grubo.

„Pomakni se!" lagano ju je gurnuo.

Njegov je dodir bio trenutan, ali osjećaj je bio razoran. Nikada se nije tako osjećala pored muškarca, čak ni pored Alexa. Pogledala ga je iznenađeno, gotovo uplašeno.