Sedam

3 → | Povuci već jednom taj jebeni okidač! |

Nakon određenog vremena koje nisam baš mogla procijeniti, jer mi je uzeo telefon i čitavu torbicu, stali smo. Nikakvo olakšanje me nije moglo obuzeti, jer sam znala šta slijedi. Vidjevši tračak svjetlosti, gepek se otvorio i dočekao me isti čovjek, koji me upravo kidnapovao. Malo sam se protivila i pokušala izvući iz stiska, ali me ipak podigao, svezao ruke i zalijepio usta. Divno, ne mogu ni vrištati kao posljednja stvar koju ću uradit.

"Ne opiri se za ime Boga."

Da mogu rekla bih mu da ne spominje Boga. Ljudi kao on nemaju veze s njim. Ovo je pogrešno. Krađa je pogrešna. Za ubistvo da ne pričam.

Makar sam imala još jedno slobodno čulo, a to je vid. Odveo me, čini mi se, jako daleko. Mislila sam da će me odvesti nazad u onaj prljavi klub, gdje su sakrili jebeni novac zbog kojeg i jesam ovdje. Međutim, krenuli smo prema normalnoj kući, malo je izolirana s tim da ne vidim ništa u okruženju, što vjerovatno i jeste cilj. Na ulazu u samu kuću, zastao je da izvadi ključ, ali je uočio da je otključano. Stanem mu svom snagom na nogu, što izazove da me stisne, isto, svom snagom. Ciknem iako se nije čulo fino ispod trake na ustima. Frustrirano uzdahnem.

"Ne uzdiši. Ideš mi na živce." Prozbori i uvede me u dnevnu. Tamo su sjedila četiri muškarca, vjerovatno srednjih godina, ako ne i mlađi. Pogledali su prvo u mene pa onda u momka koji me dovukao ovdje na silu. Bacio me na pod, pa sam onako posramljeno ostala na koljenima i gledala šta će se dalje desiti. "Ko je ovo kog vraga?" Jedan od njih ustane, pa gurne mog otmičara uz zid. "Kakav si sad problem napravio, Montgomery?"

"Bruce pusti ga. Neće ti tako ništa reći, znaš kakav je." Plavokosi mladić se namjesti u fotelji i kao da ja nisam tu, normalno nastavi gledati TV. Ovaj se ispravi i gurne Brucea, pa stane ispred mene. Koliko je ovo samo ponižavajuće.

"Nisam ja ništa uradio. Ova kučka se usudila sinoć ući u klub i čula je sve." Objasnio je. Oni su, vidno iznenađeni, skočili sa svojih mjesta. "Pa je li moguće. Kako je pronašla mjesto? Je li neka policajka?" Ponovo se javio Bruce. "Ma nije druže, obična djevojka. Danas sam je pronašao na poslu i doveo ovdje."

"Pa gdje je bila cijelu noć?" Progovorio je onaj koji je najviši od njih. "Pobjegla mi je." Rekao je skoro pa nečujno, i zaradio oštre poglede. "Mogla je sve izbrbljati. Ne vidim samo razlog zašto nije, ali to te spasilo, Montgomery."

"Nije jer sam je dovoljno preplašio. Uperio sam pištolj i napravio opet grešku, jer sam se premišljao."

"Uvijek ista priča! Povuci već jednom taj jebeni okidač! Hoćeš da ti pokažem kako ide?" Uzeo je pištolj zadinut za pojas i uperio prema meni. Mislila sam da se zajebava, ali je istog trenutka povukao i pucao mi u koljeno. Topla tečnost se spustila niz moju nogu dok sam vrisnula od paklenog bola. Oborila sam se na pod i već bila mokra i u suzama. "Bruce koji ti je? Ne možemo je samo ubiti, neko će već saznati šta se desilo." Pritrčao mi je plavokosi u pomoć, podigao me i pritisnuo arteriju da zaustavi krvarenje.

Bruce se iznervirano okrenuo i izašao iz kuće, lupivši vratima za sobom. Ostala dvojica su odmahnula rukama i otišli na sprat. Tu bi onda ostali plavokosi momak, otmičar i ja.

"U redu moraš sad biti mirna." Skinuo mi je traku s usta, ali sam uspjela samo klimnuti i zatvoriti oči. Od nevjerovatnog bola mi nije prelazila nijedna riječ preko usana, a mislim da bi svakako bila suvišna. "Šta glumiš doktora, Roy? Pusti je da iskrvari. Koga briga?"

"Neko ovdje ima srce, Scott." Odbrusio mu i nastavio da mi čisti ranu. Peklo me i još uvijek sam osjećala pritisak u koljenu, s tim da je tek trebao izvaditi metak. Nakon dubokih jecaja i mog grebanja, uspio se riješiti metka i previti ranu. Naravno, to nije bilo dovoljno da ponovo hodam kako treba. Ali je bilo dobro djelo. "Hvala ti." Kažem još uvijek uplakana.

"Hoćeš prestati plakat?!" Scott se proderao i uhvatio me za kosu, vodeći me na sprat. "Scott pripazi malo." Čuli smo Roya prije nego što smo ušli u sobu, čini mi se, njegovu. "Šta ćete mi uraditi?" Naslonim se na rub kreveta jer me ponovo bacio na pod, dok gledam u koljeno koje pulsira, previjeno bijelom gazom. "Nije tvoja stvar. Moli se, bolje ti je."

Jebem ti kad je ovoliko promijenio raspoloženje? Jedino u glavi mi je bilo preživjeti ovo. Ako se ne vratim do večeras, Emily, mama, tata, svi će znati da nešto ne valja. Mislim i kad bi me pošli tražiti ne bi našli ovo mjesto. Oni ovdje žive i niko ih nije našao. Zabrinjavajuća činjenica. "Slušaj... mogu li... mogu li nešto reći?" Mucala sam od bola, ali sam bila ustrajna da pričam s njim. Moram ga uspjeti nagovoriti da mi opet pomogne.

"Pa vidim da ćeš svakako, jedino da ti pucam usta." Našalio se, na morbidan način. Stao je iznad mene i podigao me na krevet, što mi je malo bolje godilo za nogu. "Nisam nikome rekla ne jer sam se bojala. Nego zato što me nije zanimalo. Vidim da ni ti njima nisi ispričao..." zastanem i progutam pljuvačku. "Nisam. Zašto bih? Nisi mi faktor u životu." Odbrusi. "Pa vidjela sam veliku stvar. Zašto im nisi rekao? Znam da ima razlog." Pokušavam izvući onog dobrog njega.

"Jeste vi djevojke uvijek ovoliko naporne?"

"S vremena na vrijeme."

"Dobro, nisam im rekao jer sam bio spreman zaboraviti. Onda sam došao sebi. Dosta pitanja, inače nećeš dočekati jutro." Ustao je i uhvatio šteku na vratima. Okrenuo se i iako sam zaustila da pitam koliko će me držati, nisam smjela. Vidim kada je ozbiljan i kad će mi nauditi. Klimnem i oborim se na krevet.

Zalupio je vrata i ostavio me samu i prestravljenu, blago rečeno. Imala sam vremena da razmislim i napravim plan kako da pobjegnem. Međutim, i da mi uspije, opet će me naći. Nemam snage podići se na noge, ne znam kako odvezati ruke i bukvalno mi je sva energija ispijena iz tijela. Šta sam Bogu skrivila? Htjela sam čak da odem uskoro. Ne bih se nikada više pojavila ovdje, ne bih ga nikada srela.

Ne bih nikada molila za svoj život.