Sedam

15 → | Oh svjesna sam... |

Par džipova se kretalo cestom, umjerenom brzinom i pokušavajući da što manje privuku pažnju. Međutim, ko ih ne bi pogledao? Jedan za drugim, crni, veliki i prokleto dobri. "Nikad nisam shvatala zašto morate imati ovoliko uočljiva auta?" Izjavim, ali je više zazvučalo kao pitanje. Josh se nasmije dok čvrsto drži volan, gledajući ispred sebe. Mi smo prvi, vodimo ostale u novo skrovište. Objasnili su mi da je negdje u blizini, mada nisam naročito slušala. Ne zanima me ništa puno, pokušavam biti što više distancirana od svega. Želim samo da spasim dupe od onih životinja i molim Boga da će Scott uspjeti u tome da ih porazi.

"Šta ja znam mala, valjda je to neki fetiš." Odgovori mi nakon dužeg vremena. Otpuhnem i pogledam kroz prozor, još uvijek ljuta. Neću da pričam s njim. Sjedio je tačno pored mene na zadnjem sjedištu. Ne mogu vjerovati da je prepustio suvozačevo mjesto samo kako bi sjeo kraj mene. "Zanimljivo." Promrmljam sebi u bradu. Ogorčena sam zbog onog što se desilo. Ogorčena i ljuta.

Međutim koliko god htjela neću moći vječno ovako. On daje sve od sebe da me spasi i moram biti zahvalna. I ona reakcija je bila zbog mene. Jer mu je stalo. Jer me želi samo za sebe.

No, koliko - toliko ću gurati ovu hladnoću. Zaslužio je barem malo. "Spencer žao mi je. Nemoj me ignorisati." Šapne, pa pogleda u Josha i drugog momka naprijed, koji su zadubljeni u svoju neku priču. Radio je tiho pjevušio i dopustio mi da uživam u njemu. Poželjela sam mirne dane, radio i dobru knjigu.

"Ne ignoriši me jebeno." Kaže još uvijek smireno, ali vidim da mu ne godi moje ponašanje. Nasmijem se u rubu usana, naslonim i zatvorim oči. Da vidimo dokle će. "Sve što sam uradio bilo je zbog tebe. Još uvijek radim stvari zbog tebe." Naglasi to, pa me navede da ga pogledam. Izgledao je poraženo, kao da ne zna šta više da kaže da me smiri. Oči su mu odavale iskrenost koja me malo rastopi. "Nije ti ono trebalo."

"Znam da nije, u redu? Neće se više nikad ponoviti." Obeća.

"Nema se svakako šta ponavljati. Kad ih riješiš, nećemo se više vidjeti." Odbrusim. "Tako znači..." glas mu je zvučao tužno i malo mi je bilo žao. Znam biti baš gruba, ali mora shvatiti da ne može skakati na ljude kad mu nešto ne godi. Roy mu je prijatelj, štoviše - brat. Prije njega me poljubio, imao je svako pravo. Onda je otišao. Nismo više ništa imali i on sebi daje za pravo da divlja. E ne može, naučit ćeš se pameti.

"Žao mi je. Treba mi malo vremena." Dodam i shvatim da smo stali, pa istog trena izađem da izbjegnem ponovo istu priču. Razgledam oko sebe i nemam puno za vidjeti, šuma, drveće i put. Priđem Royu koji se nekako uplaši, pa malo odmakne. "Ne brini neće ti ništa."

"I bolje mu je. Dok mi nije dopizdio." Okrene se i ode do grupe momaka.

Zagrizem usnu shvativši da ni njemu više nije svejedno. Moram Scotta držati pod lancem. "Dođi, molim te." Scott me uhvati za nadlakticu i bojažljivo povuče za sobom. Nisam se otela jer nemam snage i volje da me ovi ljudi gledaju kako se prepirem. Krenuli smo putem koji je vodio dublje u šumu, pa se počnem meškoljiti ne bi li me pustio jer mogu i sama hodati. "Ne odvajaj se od mene." Klimnem i samo nastavim hodati usporedo s njim. Ispred nas je Josh sa nekim mlađim momkom, a iza ostatak ekipe.

"Zašto smo izašli ako još nismo stigli?" Pitam i okrznem ga rukom. Nasmije se. "Da nas ne bi pratili. Ne treba se šaliti s njima."

"Oh svjesna sam..." kažem misleći na poruku koju sam dobila od njih. Nisam mu još ništa rekla o tome, a i bilo me strah što nisam odmah pa bi sigurno bio ljut. Znam kakav je kad me pokušava zaštititi, a realno poruka je bila veoma jasna i ne znam ni sama zašto sam prešutila. Bilo je ispravno u tom momentu, Bog zna koliko bi se zabrinuo. Ne znam ni šta se tačno desilo tad prije nego je došao do mene. Valjda sam tad ja pokušala da njega zaštitim. Kao da je njemu potrebna ičija zaštita.

"Svjesna si čega?" Okrene se prema meni dok hoda pa sam progutala knedlu i proklela svoj jezik. Mislim ipak da bih se mogla izvući iz ovoga. "Pa vidim šta sve mogu. Navijam da tvoj plan uspije." Prozborim. Nisam ga gledala u oči jer bi vidio da nešto krijem. Olakšano puhnem kad pažnju usmjeri na Josha i momka s njim, i mene ostavi iza samu. Dobro, nisam sama. Posmatraju me sa svih strana i paze. Samo me to zapravo drži mirnom, što je ovoliko opasnih i iskusnih ljudi oko mene i što im je jedan od ciljeva da zaštite mene.

Barem se nadam da im je Scott to stavio na listu.

"Spenc dobro si tamo?" Scott se okrene i pogleda me, pa klimnem i pokažem mu palac. Nastavio je s pričom, a ja sam pogledala lijevo i desno vidjevši još uvijek samo šumu oko sebe. Stvarali su popriličnu buku svojim koracima i glasovima, ali mislim da ovdje nema ni crva, kamoli čovjeka. "Spencer." Trgne me glas, ali vidim da niko ne gleda u mene. Udahnem duboko, pa usporim ne bi li prošli svi ispred mene. Bacim oko na Scotta koji se zapravo više i ne okreće za mnom, pa uhvatim priliku da razgledam.

"Spencer!"

Čula sam to! Definitivno me neko zove.

Napravim par koraka u smjeru glasa, koji očito samo ja čujem jer sam malkice iza njih. Pokušam šuštanje lišća prikriti, pa uđem dublje u šumu. Držim se čvrsto za džep u kojem je telefon, kako bih nazvala Scotta u slučaju opasnosti. Znam da mogu vjerovatno pojesti veliko govno zbog ovog postupka, ali ne mogu ne provjeriti. Jasno sam čula dozivanje.

"Ma čini mi se." Dotaknem čelo i okrenem se kako bih se vratila. Međutim ni sekundu poslije toga osjetim hladnu ruku na ustima, drugu oko struka i još dvije koje mi vežu povez oko očiju. Pokušam se vrtiti i udariti ih, ali me spretno uhvate, jedan za ruke, drugi za noge i počnu nositi. Vrištala sam iz sveg glasa s tim da mi nisu usta svezali, ali imam osjećaj da sam otišla Bogu iza nogu daleko, i da Scott nema blage veze da sam nestala iza njega. "Pustite me!" Viknem i gurnem objema nogama pa me pusti, tako da sam uspjela dotaći tlo. Laktom udarim drugog u trbuh, skinem povez sa očiju i krenem trčati.

Sve je izgledalo potpuno isto, nisam znala ni gdje da idem. Pokušam izvaditi telefon, ali se spotaknem i padnem. Svaka čast.

"Ne možeš pobjeći, valjda si to shvatila do sad." Prodoran glas me obuzme cijelu, pa bivam podignuta sa tla. Muškarac me okrene prema sebi i dozove drugog, koji mi sveže ruke iza leđa, zalijepi usta i podigne. Izgubila sam svu snagu i volju da bježim, samo sam mogla gledati u njega kako me nosi u ruke životinja koje me traže. Ne mogu da vjerujem da sam sama ušetala u njihovu zamku. Zašto nisam jebeno nastavila hodati? "Ostani mirna." Kaže i ljigavo se nasmije, dok me baca na zadnje sjedište džipa. Izašli smo čini mi se na drugom kraju šume, skroz suprotno od onog gdje sam krenula sa Scottom.

Pretpostavljam da je shvatio da me nema, ali ako me sada pronađe, dugujem mu sve. Bojim se da je ovo kraj.

Zdravo dragi moji. Nadam se da ste svi dobro, da škola napreduje koliko toliko hahah.

Vjerovatno ću nastavke postavljati vikendom, ovako subotom, pošto moram početi da učim. Uglavnom završit ću priču i bit će drugi dio, samo strpljenja.

love you all 🌞