Sedam

5 → | Ubijemo glavne, postanemo glavni. |

S tim da nisam imala ni prebijene pare kod sebe, nikakve vrijedne stvari ili bilo šta što bi ga moglo zadovoljiti, ustukla sam. Međutim, nisam dopustila da se na meni primijeti da sam potpuno izgubljena, nego se još više ispravim. Gledala sam ga odlučno, glumeći da razmišljam šta bi bilo najbolje da mu ponudim. Zapravo, voljela bih se sjetiti bilo čega i ja sretna.

"Maca pojela jezik? Ha? Nisi više ponosna."

"Razmišljam." Odgovorim kratko ne želeći se svađati ili upustiti u prepirku s njim čiji je mozak manji od nojevog.

"Pa djevojčice..." približi mi se za korak više, što me navede da se zgrozim, ali ne i da se povučem. "isteklo ti je vrijeme."

I to je bio trenutak kad sam vrisnula... znam da sam osjetila istu onu gnusnu tečnost kako me obasipa, ovaj put je klizila niz moj trbuh. Jebem mu znaju li išta osim pucati! Težina me obori na pod i jedino što sam još mogla, jeste zatvoriti oči i potisnuti bol. Vjerujte, teže je nego što zvuči. Osjećala sam metak u trbuhu, toplu krv kako polako izlazi i imala sam osjećaj da ću na mjestu iskrvariti. Nisam toliko jaka osoba, iako bih trebala sada biti. Ne znam šta da radim. O moj Bože, šta da radim!? Upucao me je! Ponovo! Kučkin sin.

Dok sam se borila sa snagom koja mi je bila potrebna da stisnem mjesto koje je probijeno, osjetila sam ruke ispod pazuha i povlačenje. Ovaj put, prema izlaznim vratima. Časkom se nađemo vani i povjetarac koji mi dođe kao lijek me malo trgne, i spriječi pad u nesvijest. Udahnem duboko dok me i dalje jedan od njih vuče za sobom. Okrenem se i ugledam ni manje ni više - Scotta.

"Gdje me vodiš?" Uspjela sam izgovoriti prije nego što sam se prepustila bolu i crnini koja je navirala.

Scott's point of view

Čuo sam pucanj koji me istog trena skinuo s ove kurve i naveo da se obučem. Bog sami zna ko je dolje i zašto se puca. Pokažem joj da ostane tu, pa navlačeći posljednji dio odjeće, izađem iz sobe. Prihvatio sam pištolj i korak po korak išao uz zid, pa niz stepenice. I zamislite, prizor me jeste iznenadio, ali ne kao što sam očekivao.

"Koji je tebi, Bruce!? Hoćeš da je ubiješ?" Vrisnem na njega pa razgledam prostoriju. Momci stoje i smiju se kao dva retarda, gledajući kako djevojka krvari tu. "Ne moraš ni odgovarati." Odmahnem glavom i uhvatim je snažno, kako bih je izveo napolje. Mora u bolnicu. Ovo joj ne može previti jedan od nas.

Ne znam ni sam zašto me boli kurac hoće li umrijeti. Osjećam se odgovornim jer sam je ja ovdje doveo. Da se nisam vratio po nju niko nikada ne bi ni saznao za stvar u klubu. Poprilično sam siguran da bi šutila. Dovoljno je pametna. Samo što mi ovo nije palo napamet u trenutku ljutnje što nas je jedna obična djevojka nehotice pronašla. Panduri nam nisu bili ni blizu, a ona je jebeno šetala i ušla u jazbinu! Stvarno me iznenađuje, svakog trenutka.

"Hajde smiri se, vozim te u bolnicu." Dotaknem joj rame dok naslonjena na prozor osmatra okolinu. Nek vidi odakle smo došli, svakako se neće sjećati ničega posle intervencije. Nije ni trenutno baš bistrog uma, kako vidim. Mrmlja nešto nejasno, vjerovatno zbog bola. "Evo, stavi ovo na stomak." Uzmem neku majicu sa zadnjeg sjedišta i dodam joj, pa me stvarno posluša i pritisne ranu s tim. "Dobra djevojka." Nasmijem se.

Podsmjehnula se i naslonila. Nisam baš navikao da ovoliko šuti. "I šta posle? Vratit ćeš me nazad u onu kuću? Da me ponovo upucaju?" Okrene se prema meni, ali nisam htio skretati pogled sa ceste. "Vidjet ću šta ću s tebe posle." Kažem i uhvatim volan čvršće, jer je moja bijesna strana počela izlaziti. Često me prevlada. Nije odgovorila ništa, samo je zatvorenih očiju provela ostatak puta, uz par bolnih uzdaha kad pređemo koju neravninu.

"Sačekaj."

Izađem iz džipa i otvorim joj vrata, pa je naslonim na sebe. Jedna sestra napolju nas je već primijetila, pa je dovukla krevet i smjestila je tu. Nisam mogao biti u blizini da me slučajno ko ne bi prepoznao, pa sam pogledao i osigurao da su ušli, i onda se zaputio nazad. Eto šta će biti posle, Spencer. Puštam te da se vratiš kući.