Sedam

1 → | Spencer Merlyn. |

"Tri maskirana muškarca ukrala su ogromnu svotu novca iz Centralne banke, Boston. Cijeli grad je na nogama."

Vijesti su se širile brzinom svjetlosti, dok su mještani pravili zbrku oko nečega što se, ruku na srce, ne bi trebalo odraziti na njih. Banka je dužna nadoknaditi sve i isplatiti ljudima koji su na gubitku u tome. Jedni od tih ljudi, između ostalog, smo moja porodica i ja.

Tata već neko vrijeme telefonira i diže tenzije sa ljudima s druge strane slušalice, dok mama nervozno cupka nogom i ispija kafu s mlijekom, koju inače ne voli ni vidjeti. Svi su nervozni, kao što možete primijetiti. Samo - nisam ja. Meni, kao devetnaestogodišnjoj djevojci je svejedno da li je sav novac s našeg računa nestao, jer ću svakako uskoro staviti put pod noge. Planiram se odseliti iz Bostona, što dalje moje oči mogu doprijeti.

Imamo dovoljno ušteđevine u kući i na privatnom računu mog brata koji radi u New Yorku, da možemo ispustiti uzdah olakšanja. Međutim, mama i tata su trenutno na korak do prvog stepena ludila, zbog par hiljada dolara. "Spencer možeš li mi dodati taj bločić?" Tata pokaže prstom na komodu koja je očito bliža meni, dok ne ispušta telefon ni na jednu sekundu. Govorio je brzo i kao da je mucao, na neki način. Dodala sam, bez pitanja o čemu se zapravo radi tu. Nemam blage veze niti ikakvu ideju šta pokušava.

Novca nema.

Trebali bi se pomiriti s tim. Kao što vijesti bruje već čitav dan, naučila sam ih skoro pa napamet, tri maskirana muškarca su odlučila uzeti stvar u svoje ruke. Opustošili su banku. Moram priznati, pored onolikog osiguranja, kamera i senzora, velikog sefa i barem sto zaposlenih na sat - zaslužuju sve pohvale. I to zamislite, u sred bijela dana. To je definitivno šamar gradskoj policiji.

"Mama?" Dozovem je, pa me nekako blijedo pogleda i osmjehne se. Vidim ja koliko ih je ovo dotaklo. Problem je što oni, ja ili bilo ko tu ne može ništa. Ako su uspjeli uzeti novac, neće biti toliko glupi da ih neko pronađe. "Reci pile."

Uhvatim je za ruku, ne želeći ulaziti u neku priču kada znam da je teška situacija. Razumijem ja njih, nemojte misliti suprotno. Samo mi nije jasno zašto prave preveliku dramu. Nismo ostali bez kinte. Imamo novca hvala Bogu na drugim mjestima, dok je većina ljudi ovim činom izgubila sve. "Ništa. Idem u sobu."

Odlučim ih ostaviti na samo. Zakoračila sam na jednu stepenicu, pa se okrenula još jednom, vidjevši kako tata ostavlja telefon, sa blago rečeno razočaranom facom. Moja divna mama ga grli, dok je on gleda i pretpostavljam drži svoj govor - bit će sve u redu. Naravno da hoće, ali treba im malo da to i shvate. Zašto ne bi bilo? Na kraju krajeva, plus nam je što Wesley radi. Ko bi rekao da će moj kretenski brat biti od koristi nekad.

Nasmijem se na pomisao o njemu, pa se uputim gdje sam i pošla. Wesley je stvarno kreten. Nikad nije prestajao sa zadirkivanjem, i Bog zna koliko sam bila sretna zbog njegovog posla van grada. Bez obzira na sve, ipak ga volim jer je on brat koji je stariji pet godina i uvijek je imao taj zaštitnički stav prema meni. To je, ljudi moji, ponekad stvarno dirljivo.

Ušla sam u sobu i jednim pokretom uključila radio, čija je prva dojava na prvom kanalu bila, pogodite - pljačka. Namršteno prebacim, ne želeći više slušati o tome. Ljudima treba malo da isprazne glavu i vide šta će dalje. Banka jeste dužna nadoknaditi, ali daleko od toga da ima dovoljno da vrati sve što je izgubljeno.

Pa, puhnem i skrenem i sama misli s toga, jer realno nije baš moj problem. Desilo se što se desilo i jedina stvar koju svi mogu napraviti jeste krenuti dalje.

Uzela sam telefon s nadom da ću naići na bilo šta zanimljivo, dok je tiha, čini mi se Mozartova opera pjevušila u pozadini. Ne pitajte, opuštaju me ovakve stvari. Facebook, instagram, twitter... sve već viđeno. Čak ni od aktivnih ljudi ne vidim nijednog svog prijatelja koji bi me mogao izvući iz ralja dosade. Tako da sam morala, da, zaista sam morala, uzeti stvar u svoje ruke.