Sedam

30 → | Je li ovdje kraj? |

Čekala sam satima vijesti. Josh me uvjerio da je sve dobro i da ne trebam brinuti, jer je tata daleko od njih. Posmatrala sam s njim njihovo kretanje i iako ništa skoro nisam shvatala, bila sam mirnija vidjevši da su stvarno daleko od njega. Međutim, srce mi se napola prepolovilo kad se na poziv javio upravo on - Morgan. Rekao je da ga ima. Uhvatio je Scotta i želi da dođemo i predamo se - odmah! Nije mi trebalo dugo da se počnem spremati i požurivati Josha. "Spencer treba nam plan. Ne možemo samo tako krenuti."

"Ne Josh! Nemamo vremena. Molim te, ubit će ga." Pogledam ga suznih očiju, pa klimne i nastavi pakovati stvari. Znam da Josh neće samo tako popustiti i krenuti, nešto će imati u rezervi, ali mi sada ništa apsolutno nije važnije od njega. Ležat ću u zatvoru ako je to potrebno, samo da znam da je živ. Suzdržavala sam se da ne puknem, dok sam stavljala posljednju stvar u kofer i čekala da mi Josh javi da idemo. Pozvao je nekoga da dođe po nas i odmah nas odveze u Ameriku privatnim avionom. Ne možemo gubiti vrijeme. Ne iznenađuje me da je moj tata ovo uradio, iskreno, ali me užasno boli.

Boli me činjenica da je još uvijek ogorčeni gad, bez imalo duše. S tom osobom sam ja dijelila dom, jela, smijala se... kako sam mogla biti toliko slijepa?

"Idemo mala." Uhvati me za podlakticu i izvede iz stana, pa strčim niz stepenice. Odmah bacim kofer pored sebe i nestrpljivo sačekam da se Josh i nepoznati momak smjeste. Ne mogu dočekati samo da dođem. Neprestano mi je u glavi misao da nas je prešao, da ćemo doći i dočekati ono najgore... ne mogu ni izgovoriti. Iskreno se nadam da to nije slučaj. Uradit ću sve, pristat ću na bilo kakvu ponudu, ako ću time njemu pomoći da ostane živ. Lakše bih podnijela i činjenicu da je u zatvoru, nego da je na nebu. "Carter, budi spreman. Kad vam dam znak." Josh je počeo pričati u šiframa, što me zabrine. "Josh molim te, nemoj ga uvaliti u još gore probleme." Preklinjala sam.

"Ne brini. Riješit ćemo ovo. Jednom za svagda."

"Da li..." uzdahnem i pogledam kroz prozor. Milion stvari mi je u glavi, trenutak me dijeli od ludila. Znam da će ovo biti kraj moje slobode, bez obzira na Josha i njegove šifrirane planove. Ali vjerujte, ne žalim. Ne žalim ako ćemo zajedno to progurati.

"Čeka vas avion odmah tamo. Pazite da vas ne uoči puno ljudi." Carter nas pogleda, pa Josh klimne i izađe. Parkirao se malo dalje od aerodroma, gdje nas avion spremno čekao. Omanji je i dovoljno neprimjetan. Kad smo ušli, pilot nam javi da polijećemo, pa se naslonimo i sačekamo da se nađemo oči u oči s Morganom.

* * *

Sletjeli smo. Zadrhtala sam kad sam osjetila hladan vazduh i vidjela Boston ispred sebe. Nije se nimalo promijenio. Ulična rasvjeta se presijavala na vlažnoj cesti, privlačeći moju pažnju. Na samo jedan trenutak se sjetim koliko sam bila sretna u ovom gradu, koliko sam bila spokojna i sigurna. Trenutno ne osjećam ništa od toga. Osjećam samo jezu i strah od susreta koji mi slijedi. "Jesi spremna?" Josh mi dotakne rame i izazove jedan sitan trzaj. "Pretpostavljam." Kažem kratko i krenem ispred.

Muka mi je više i od ovog presijedanja. Malo - malo, pa hajde u avion, u auto, hajde tamo, ovamo... umorila sam se.

"Josh..." pogledam ga, dok stojimo ispred auta. Krenuo je ući, ali sačeka da progovorim. "je li ovo zadnje? Je li ovdje kraj?" Nastavim. Pogledao me sažaljivo, svjestan da je ovo za mene nešto toliko teško i nedoživljeno. Slegne ramenima i uđe, dajući mi znak da to također uradim. "Uskoro ćemo saznati." Prozbori, upalivši motor, te krene prema policiji. Ko bi rekao da će mafijaš sam krenuti na takvo mjesto?

Njegova odanost, odanost svih ljudi koji su ikada bili uz Scotta... inspiriše me. Vidim da ima nade, da su ljudi dobri... jesu, zaista. Bez obzira na one ohole i zle, postoji toliko dobrih ljudi koji ih itekako mogu zasjeniti. Postoje ljudi za koje misliš da su najgori, ali su zapravo oni koji imaju iskrenu dušu i spremni su na ovakve stvari za prijatelje. Za porodicu.