Sedam

10 → | Komšija mi je. Izlazili smo skoro. |

Scott's point of view

Poludio sam kad sam vidio da je nema kući već neko vrijeme. Izašla je oko tri, a već je bilo pet. Mislim istina to je samo dva sata, ali me paranoja i loše misli nisu ostavljale na miru. Morao sam se uvjeriti da je sve u redu s njom, i vjerujte bolje što sam to uradio. Da nisam završila bi mrtva i vjerovatno zakopana negdje.

"Scott, hvala ti." Promrljala je i naslonila se na sjedište auta. Bacio sam pogled na nju, pa ga vratio na cestu vidjevši da žmiri. Josh mi je pomogao da je pronađem i shvatim da je naumila da me kontaktira. Zbog toga se našla u opasnosti i skoro pa na viziru one lovačke puške koja je meni ipak poslužila. Nije svjesna koliko se kajem što je uvučena u ovo. Onaj momak je jeben tip. Mlad je, i premlad za ovaj posao, ali je sin jednog od vođa. U govnima sam zbog onog što sam uradio, čak i više nego prije, ali morao sam.

Uradio bih sve da je zaštitim.

Ipak, ja sam krivac za bilo šta što je sada snalazi. "Scott?" Digne se malo i jaukne, pa uočim modrice i ogrebotine koje su je obasipale. "Pobrinut ćemo se za to." Namignem.

"Moram znati šta se događa. Zašto si ubio Aidena? Ko je on uopšte? Jer izgleda da nije onaj za kojeg se predstavljao..." uzdahne nekako tužno, više razočarano. Malo se zamislim i shvatim da ga zna. "Spencer kako znaš ovog tipa?" Stisnem volan. Pratio sam put koji mi nije bio toliko poznat, ali sam ga uspio pronaći, pa bih se trebao znat vratiti. Čekao sam njen odgovor ali je oklijevala, kao da zna da će me razljutiti. "Komšija mi je. Izlazili smo skoro." Bukvalno je šaputala.

"Jebem ti Spenc."

"Šta je problem? Molim te ne razumijem ništa." Protrlja lice i obriše suze koje krenu, pokušavajući da ne zaplače. Dugujem joj odgovore. Prokleto joj dugujem sigurnost. Samo što još ne znam kako da to ostvarim. "Spencer to je preduga priča. Sve ćeš čuti, obećavam. Jedino ti sada mogu reći da te traže opasni ljudi, i da je on dio toga. Ni ja ne razumijem zašto je glumio nevinog komšiju." Odmahnem glavom.

"Scott on mi je komšija od malena." Zbunjeno me pogleda, pa podigne noge na sjedište. Skinula je patike i udobno se smjestila svjesna da imamo još puta pred sobom. Kako misli od malena? Nisam ovo shvatio dovoljno ozbiljno. Ne traže je zbog nas. Traže je iz drugih razloga, i to jako dugo. Čak mislim da su je posmatrali jedno vrijeme uz pomoć Aidena. "Spencer imamo problem." Kažem ozbiljno kako bih joj dao do znanja da nešto ne valja, nikako.

"Imamo? Izgleda mi kao da ga samo ja imam." Osjetio sam frustraciju u njenom bahatom glasu, pa se nasmijao. "Imamo ga zajedno. Nećeš se sama boriti protiv nečega što ne poznaješ. Uostalom uvukao sam te, ja i niko drugi. Zato sam tu za tebe."

"Kad si postao fin?" Podigne obrvu što vidim ispod oka, ali ne obratim pažnju. Samo se nasmijem i iskreno mi je nedostajala ova drska djevojka. Bez obzira koliko me živcirala, što svakako još uvijek radi, nekako je bila osvježenje za mene i moj život. Naravno Spencer je pametna cura, svjesna da sam ja kriminalac bez budućnosti. Barem ne one dobre, i zato znam da ne trebam ništa pokušavati s njom. Izvući ću je iz ovoga i pustiti da krene svojim putem. A ovaj put će to moći uraditi bez komplikacija.

"Stigli smo lutko." Cimnem je kako bi usmjerila zamišljeni pogled prema meni. Jedno vrijeme se zadubila u okolinu, pa je nisam htio dirati. Upravo smo stigli u moju novu jazbinu, pa sam morao dati do znanja da je vrijeme izaći iz auta.

Nasmijala se bez riječi i pokazala da može sama izaći. Naravno da može. Ova djevojka je sama rođena, to se vidi iz prve ruke. Sačekao sam je naslonjen na auto dok sam zapalio cigaretu. Ispustim dva - tri dima i osjetim njenu ruku na mojoj podlaktici, pa je pogledam. Izgledala je znatiželjno, ali i pomalo zabrinuto ako mene pitate. "Šta te muči?"