Sedam

24 → | Morate ga odvesti u bolnicu. Odmah. |

Scott's point of view

Ne mogu da vjerujem da je sama pobjegla. Ta mala lujka! Bog sami zna koliko sam zahvalan radi toga, ali nam je malkice otežala situaciju. Međutim, ništa što ne možemo riješiti. Uputili smo se da ostvarimo jedan cilj, a mislim da niko od ovih momaka neće podviti rep u zadnjem trenu. "Jeremy, skreni i zaustavi se. Kad svi dođu polazimo." Izjavim i pokažem mu na dio pored puta, gdje možemo stati. Ušli smo malo dublje u šumu s autom s tim da i ostali dolaze. Ugasio je svjetla i izašao iz auta. Mrkli mrak, deset navečer i jedna bijesna ekipa.

"Jesmo svi tu, osim pojačanja koje će doći sa Joshom?"

Klimnu glavom, pa pređem pogledom i vidim da su se skupili. Okrenem se prema vili koju djelimično vidimo, obasjana je svjetlom i ispred je makar deset njihovih. S prednje strane, a nazad ne mogu procijeniti. "Znači dva pištolja i puška, jasno? Nemojte da krećete sa manje oružja, ne znamo kad nam ga mogu izbiti iz ruke." Objasnim i sačekam da svi potvrde. Nijemo su me slušali i bacali poglede tu i tamo prema vili. "Deset momaka neka odmah krene, kad čujemo pucnjavu idemo i mi. Čuvajte se." Dotaknem rame od jednog i uputim ga ka tamo.

"Stiže Josh." Jeremy mi da do znanja, pa sačekam da nam se i on pridruži. Slijedilo ga je par automobila, koja nastave naprijed jer ovdje više nema mjesta. "Ona je u autu?" Upitam čim je došao do nas, na šta klimne i kaže da se sakrila iza sjedišta. Uzmem oružje čvrsto u ruku pa čuvši prvi pucanj, potrčim prema tamo. Ostali su me pratili, pa smo uletjeli u unakrsnu vatru. Sakrijem se iza drveta, i upucam jednog, pa drugog čuvara ispred kapije. Josh je pucao pored mene, čuvajući mi leđa. Krenuo sam prema naprijed držeći pištolj.

"Idem u vilu. Pošalji Marka i još trojicu za mnom." Dobacim na šta Josh pozove Marka koji krene za mnom. Na vratima nas dočekaju trojica, sa puškama i ne čekaju ni sekundu da počnu pucati. Skočim u stranu povlačeći jednog momka za sobom, ali metak pogodi Paula, jednog od mojih. Opsujem i upucam sve trojicu. Pali su na pod krvareći, a ja sam dotrčao do Paula i pritisnuo mu ranu. "Ne brini za mene, pomoći će mi ostali. Idi nađi Elliota i ubij to govno."

Pristanem pa ga ostavim Joshu. Nastavio sam hodati prema unutra, gledajući oko sebe. Izgleda da su svi čuvari vani, dočekuju moje momke. Loše će proći kao i ova trojica na vratima.

Osmjehnem se i stegnem pištolj. Imam čudan osjećaj u utrobi, kao da ni oni ne sjede skrštenih ruku. Međutim, daleko od tog da me to uplaši, već samo nastavim, sve više željan da ih izrešetam. Kroz glavu mi prođe njeno uplašeno lice, izmorene ruke dok me grlila i uplakane oči. Pobijesnim nesvjestan šta se sve desilo i svakim korakom sve dublje i teže dišem. "Scott." Okrenem se vidjevši Marka. Dao mi je znak da nas ostali prate, te da je tik iza mene. Klimnem i uđem kroz velika vrata koja dijele hodnik od sljedeće prostorije.

"Dvojica lijevo, a ti i Mark nastavite naprijed." Naredim Finnu, na šta se ostali slože i krenu. "Stani... ostaješ sam." Dobaci Finn koji je već došao do vrata, na šta odmahnem rukom i okrenem se. Kažem tiho da se ne brinu, pa oklijevajući nastave.

Sljedeća prostorija je isto tiha i pusta. Pogledam slike na zidovima, pa shvatim da je ovo Elliotova spavaća soba. Stisnem zube na njegov prizor, vidjevši ormar napola pomaknut sa mjesta gdje vidno treba da stoji. Priđem i počnem dodirivati zid i gurati ruke iza ormara. Jebeno su pametni. Čujem škljocanje što znači da sam potrefio, a ispred mene se otvore vrata, prefarbana identično kao i sam zid, a sakrivena ormarom koji nisu vratili. Zakoračim unutra, pa siđem niz stepenice, i već sam zarobljen, jer se vrata zatvore. Opsujem i nastavim hodati.

Produžio sam u hodnik na čijem kraju vidim tri skretanja. Zidovi su oronuli, osjeti se vlaga i čini mi se da sam ispod zemlje.

"Vidi vidi." Pogledam u Jespera koji stoji pravo ispred mene. Likovao je, imao tu tipičnu arogantnu facu i išao mi žestoko na živce. "Gdje ti je porodica? Nisam vas ni stigao dokrajčiti, već ste pobjegli kao kukavice." Uperim pištolj u njega. Podigne ruke, ne skidajući osmijeh s usana. "Ništa ne brini. Nećeš doći u tu priliku."

Izgledao je opušteno, kao da ga ne brine moj pištolj. Iskreno svi su svjesni da često oklijevam, zbog čega i misle da neću opaliti. Ovaj put sam itekako motivisan da to uradim. Brzo spustim pištolj s njegove glave na nogu, pa mu pucam u koljeno. Tup zvuk odjekne ovim tunelima, a on padne zatvarajući oči. Jaukne od bola pridržavajući ranjeno koljeno, što mi omogući da prođem i idem dalje. Ne osvrnem se ni sekundu za njim, već se uputim na onu stranu s koje je izašao. Došao sam do još jednih jebenih vrata, koja momentalno gurnem i otvorim.

Dočekaju me još jedne stepenice, uz koje potrčim i nađem se vani, ali Bog zna gdje. Pogledam oko sebe, vidjevši samo šumu i otvor na tlu, iz kojeg sam izašao upravo. Vile ni na vidiku, kao ni mojih momaka. "Slagao bih kad bih rekao da te nisam očekivao." Naglo se okrenem i susretnem dva oka koja će uskoro da budu vječno zatvorena. Nakrivim glavu. "Naviknite se. Postoje pametniji ljudi od vas."

"Ne bih rekao. Ne mrdaj." Elliot se oglasi iza mene, pa shvatim da mi je prislonio pištolj na potiljak. "Da ste pametni, nestali bi odavde. Pobio sam vam sve ljude." Zarežim. "Kao da su nam potrebni. Sve što nam je potrebno da te uništimo je..." Liam ode iza par grmova, iza kojih jasno čujem jecaj. "ona." Izvede Spencer ispred mene. Bacio je na tlo, koje dočeka svojim krhkim rukama, ne dižući glavu. Pokušala je zaustaviti jecaje, ali su bili sve glasniji. "Mrtvi ste." Procijedim kroz zube i zakoračim naprijed, ne osjećajući više pištolj.

"Bez naglih pokreta, molit ću. Ne želimo da umreš prije nego li vidiš ovo." Podigao je i počeo ljubiti, dok se pokušavala izvući iz njegovih ruku. U meni je bijes kolao, kao da me neko ošamario i nisam mogao drugačije, a da ga ne nabijem nogom u list. Elliot nategne pištolj, i čini mi se samo sekundu prije nego je pucao, izmaknem se pa metak pogodi Liama u rame. Oborim ovog, koji vidno slabiji od mene samo padne. Izvadio sam telefon i pozvao Josha objašnjavajući kako da dođe do nas.

"Mala." Podignem je i zagrlim, na šta mi jedva uzvrati. Osjetio sam njeno drhtanje, što mi je lomilo srce i samo još više me vuklo da ih iskomadam. "Stani tamo." Pokažem joj drvo iza kojeg se treba sakriti, pa klimne i poslušno ode. Stao sam između njih, pa pogledao jednog, a onda drugog. Izgledali su poraženo, kao da nisu očekivali da ću ih ovako lako dovesti do dna. Liam je krvario i molio me da ga odvedem odavde, dok je Elliot samo posmatrao oko sebe. Ne mogu reći da mi je žao. Nije mi žao. Prokleto me ovo nadahnjuje.

"Scott sagni se!" Josh uzvikne popevši se uz stepenice, ali kasno, jer sam pogledao naniže vidjevši crvenu tačkicu snajpera. Osjetio sam probijanje metka, koje me navede na bolan uzvik. Automatski stisnem mjesto, a Spencer mi pritrči kidajući dio majice i vezujući mi ga oko ramena. Pogodio me u slično mjesto kao i Elliot Liama. Josh obori snajperistu, a desetak mojih momaka se popne i uhvate ovu dvojicu.

"Šta ćemo s njih? Hoćemo ih svezat i zvat policiju ili?"

"Imam bolju ideju." Kažem i zaklopim oči, osjećajući tupu bol u lijevoj strani trupa. "Morate ga odvesti u bolnicu. Odmah." Spencer skoči vidjevši da nisam dobar, na šta me dvojica uhvate za noge i ruke i ponesu. Prošli smo kroz šumu našavši se za samo par trenutaka ispred vile. Koja konstrukcija, jebem ti. Da mi nisu smrtni neprijatelji, divio bih se ovom mjestu. "Boli li te?" Upitala me nježno pokušavajući da drži korak s momcima. Odmahnem glavom. "Ne boli mila dok si ti tu."

Nasmijala se i udarila me u drugo rame. "Čemu ovo?" Odglumim bol, pa se nasmijem. "Zato što lažeš."

"Ma nemoj."

"I zato što te volim." Uđe u auto ostavivši me bez teksta. Mene su stavili na zadnje sjedište, pa smo krenuli. I dalje sam krvario, sada sam se već osjećao slabije. Gubio sam snagu i imam osjećaj da mi trenutak fali da padnem u nesvijest. Okrenula se prema meni držeći me budnim svojim hipnotozirajućim očima. Podignem lagano glavu i pogledam još jednom prema vili. "Ne brini, onaj haos će Josh riješiti." Oglasi se Jeremy koji je vozio.

"Neka mi ostavi one gadove, da im pokažem ko je pravi šef."

"Na zapovijed." Kaže i stisne na gas. Ne znam kako planiraju da me odvedu u bolnicu, ali ne progovaram ni riječi čekajući da mi neko već jednom izvadi ovo sranje iz ramena. Naslonio sam se, postajući svjestan da je gotovo. Riješio sam ih, kao što sam obećao njoj, a i sebi. Sada su u našem vlasništvu, a pola njihovih ljudi leži mrtvo. Pobijedili smo u ovom ratu. Vrijeme je da napokon odahnem, sa znanjem da je moja Spencer pored mene. Tu ću je i ostaviti.

Paa, mišljenja? Ovdje završavamo prvu frku i zavrzlamu. Ne obećavam da je kraj problemima haha.

Volim vas 🌞