Sedam

19 → | Bila sam mnogo bolje nego sada. |

Ne mogu da vjerujem da sam ga ostavila s njima. Samo sam izašla... koja sam ja glupača. Tražila sam načine da mu dam do znanja da je Roy u tome, ali nisam uspjela, po običaju. Ništa nisam uradila kako treba. Mada mi je izgledalo kao da mu je Roy zadnja prijetnja od svih njih. Rekli su mi da će se pojaviti, rekli su mi da ne smijem prstom mrdnuti ako želim da ostane živ. Ja sam im povjerovala. Povjerovala sam, iako je vjerovatno mrtav - što se dalo zaključiti na njihovim zadovoljnim facama kad su ušli u avion.

Nisu se šalili, idemo u Portugal.

"Koje ste vi životinje." Izjavim i naslonim se, pogledavši još jednom vilu iz koje smo skoro izašli. Podsmjehnu se, pa mi upute poglede. "Pregrist ćeš jezik sljedeći put." Kaže mi Liam, čovjek srednjih godina. On je drugi nasljednik, iako je Elliot, glavni od njih - još uvijek živ. Svi u porodici su preuzeli posao, koji se generacijama prenosi. Nikada nisu imali žensku osobu na svojoj strani, one su služile samo da im rode djecu i da ih šutnu. Nenormalan idealizam. "Zapamćeno."

"Ne možeš s nama kako si navikla sa drugima. Poštovat ćeš pravila."

"Ne zanimaju me vaša pravila. Krenula sam samo kako bi ostavili moju porodicu na miru."

"I onog malog buntovnika."

Pljunem ga pogledom. "Šta ste mu uradili?"

"Ništa... još."

Odmahnem glavom i pogledam kroz prozor. Otresla sam misli od ovoga svega i sklopila oči, kako bih bar malo odmorila. Međutim, od njihove priče i hvalisanja nisam mogla ni na trenutak zaspati. Osjećala sam se prljavom, teškom i umornom, samo sam htjela da mi dozvole da se presvučem i odspavam da napunim baterije. Onda sam mogla započeti sa idejom koju sam imala. Uradit ću sve u mojoj moći da im predstavim smetnju u svim prljavim poslovima i da uništim svaki cilj koji imaju. Naravno, neprimjetno.

Radim to zbog njega. Život bih dala da ga još jednom vidim, da ga zagrlim i poljubim. Toliko sam poželjela da se osjećam sigurnom kraj njega - jer je upravo to bio slučaj. Nije me bilo strah. Sve dok me ponovo moje šeprtave noge nisu odvele u nepovrat.

"Mirna si, za divno čudo." Dobaci mi Jesper. Preokrenem očima i klimnem. "Mhm."

"Daj možeš sa mnom malo pričati. Nisam toliko loš."

Podignem obrvu i pogledam u ostalu dvojicu. Sjede malo dalje od nas i udubljeni u razgovor čini mi se ni ne registruju da mi se Jesper približio. Odmjerim ga prije nego progovorim. "Zašto ovo radite?" Kažem frustrirano. "Nisam ja odredio pravila. Tako je generacijama."

"Da, čula sam." Sarkastično uzdahnem i naslonim se ponovo. Nema ni od njega vajde. "Nisam baš poželjan." Shvati i ustane, odlazeći nazad do njih. Tek kad je sjeo shvatili su da je bio kod mene, pa su ga vjerovatno pogrdili. Protrljam lice i pogledam na sat, putujemo tek sat vremena. Ne znam kako ću preživjeti ovo. Ne samo put, nego čitavu situaciju.

* * *

Patike mi dodiruju tlo Portugala. Nakon iscrpljujućeg puta, stigli smo i čekali da prevoz dođe po nas. Šefovi mafije su mirno stojali, bacali poglede na telefone i šutili. Izgleda da su se i oni umorili. Prebacujem se s jedne na drugu nogu, sve dok ne vidim tri crna džipa kako prilaze. Parkiraju se i vrata se automatski otvore, a po jedan čovjek izađe iz svakog kako bi smjestio njihove kofere. Ja naravno nemam prtljagu. Posmatrala sam njihove pokrete, sve dok me Jesper nije povukao za sobom. "Zašto tri?"

"Ne možemo zajedno putovati. Ako se ko odluči da nas riješi makar nećemo svi nastradati." Otvori mi vrata i pokaže rukom da uđem. Ušla sam na zadnje sjedište i smjestila se. "Ima smisla." Promrmljam. Kad je sjeo automobil se pokrenuo i vidjela sam samo zamućene obrise kroz prozor. Vozili smo brzo, nismo puno skretali - već smo pratili pravac. Pogledala sam par puta u Jespera i shvatila da bi mi mogao biti od koristi. On je manje dosadan i napadan od Elliota i Liama. Čak pokušava da bude dobar prema meni. Svakako da ću to iskoristiti.