Sedam

21 → | Nervozna si mala? |

Mjesec dana pakla. Bez pretjerivanja. Tu i tamo sam bila mirna, netaknuta, ali su me većinom mučili. Ne mislim na pravo mučenje i zlostavljanje, mislim na držanje pod ključem, jedan obrok na dan i primoravanje na svakodnevno druženje sa Jesperom. Ne razumijem ni zašto se želi zbližiti sa mnom. Pokušavala sam izvući iz njega pravi razlog zašto sam ovdje, ali ni traga tome. Ponašao se jednostavno prijateljski, ali sumnja u meni nije dopuštala da mu to stvarno prolazi. Glumila sam koliko i on.

"Kako si Spenc?" Zgrozim se kad uđe u sobu i zatvori vrata za sobom, pa se samo okrenem na drugu stranu kreveta. Ležala sam pokrivena do grla i spremna nabiti ga nogom u jaja ako bude i danas napadan. "Bolesna sam. Pusti me na miru." Lažno se nakašljem. Krevet se udubio pošto je očito sjeo, pa se okrenem i pogledam ga. "Ovo nigdje ne vodi. Molim te, ili mi reci šta hoćete od mene... ili me jednostavno pusti kući." Uzdahnem frustrirano. Nasmijao se i naslonio. "Rado, ali ubili bi me. Da se mene tiče ne bih nikada bio u ovome. Nisi svjesna koliko su lošeg uradili od kad smo ovdje. Sve pod lažnim imenom."

"Pa ne razumijem... suprostavi se ako već ne želiš." Predložim. Od početka je on nekakav drugačiji od njih, i sama sam vidjela da mu nije mjesto ovdje. "Možemo zajedno pobjeći."

"Maštovita si moram priznati." Kaže i ustane. "Uhvatili bi nas na pragu." Uhvati za kvaku i krene izaći, ali ga zaustavim. "Vrijedi pokušati."

Samo se tiho nasmijao i nastavio dalje. Zatvori vrata i ponovo me ostavi samu sa svojim mislima. Ako bih ga uspjela nagovoriti da bježimo, ne bih više bila sama u ovome. Nekako bi to mogli izvesti. Mora da ima neke ljude koji rade samo za njega - kao i ostala dvojica, da nam pomognu. Nije loša zamisao. Samo, potrebno je nagovaranje ako želim da izda vlastitu porodicu. Bez obzira što mu se ne sviđa njihovo djelovanje u potpunosti, njegova su krv i odgojili su ga. Neće im tako lako okrenuti leđa.

Valjda ti to treba biti glavni cilj za sad.

Pa, slažem se sa glasom u potiljku. Rijetka situacija, ali se desila. Nisam mogla ništa uraditi, ovako zatvorena, kako bih im omela mutne poslove i nanijela zlo, ali svakako da vjerujem u sebe i da u svakome leži makar kap dobrog, pa i u Jesperu. Mora da progleda i uradi pravu stvar. Pomoći ću mu u tome. Spasit ću nas oboje. Pa... znam da nemam drugu opciju. Scott je izgleda odustao. Prošao je mjesec, a nisam čula ništa od njega. Ne krivim ga jer su stvarno uradili sve da ostanemo u potpunoj tajnosti.

Oni rade pod lažnim imenima, vlasnici su dvije firme i par noćnih klubova. Čak sam čula za neke planove koje tek obrađuju, kreiraju vlastitu imperiju i niko im ništa ne može. Niko ne bi provalio da je to zapravo porodica Roden, sa kojom ne biste poželjeli da imate posla. Podzemno prodaju drogu, oružje i ljude, šalju svoje da ubijaju za novac i na milion takvih grozota. Jadno je koliko ovakve životinje dobro prolaze u životu. Zbog toga sam svim srcem bila uz Scottov plan da ih uništi, ali je sve krenulo niz brdo. Jebeno se izvuku svaki put!

"Nervozna si mala?" Okrenem se vidjevši Liama na vratima. Gledao me odvratno i odmjeravao od glave do pete. Stresem se sva. Prešutim njegovo pitanje, pa se smjestim na krevet i dalje održavajući kontakt očima. Niko nije rekao da sam izgubila volju i snagu za provociranjem. "Ne radi to." Procijedi kroz zube, krenuvši prema meni. Stao je naspram mene, pa me natjerao da se povučem još više na krevet. Gledao me s vatrom u očima. Sjetim se koliko sam znala Scotta iznervirati, da je plamtio u sebi, ali ovo je drugačije. Ovaj nema nikakvu emociju za mene. Može me ubiti bez da trepne.

"Odmakni se." Naredim. Nasmijao se ostavši na mjestu. "Žensko mi samo u krevetu može naređivati."

"Divna slika u glavi, baš ti hvala." Kažem zgroženo i nonšalantno ustanem i izađem kroz vrata. Očekivala sam da budem mrtva nakon ovog poteza, ali okrenem se vidjevši da je sjeo na moj krevet i nije me ni pogledao. Provociraš ih da te ubiju i oni neće, a kad si dobar malo im fali. Kakva je ovo uvrnuta matematika?