Sedam

9 → | Scott Montgomery - dvadeset pet godina... |

Usputni? 🌞

Osjećam se sjebano. Isto kao da mi je neko svo vrijeme za petama. Događaj od sinoć je stvorio nevjerovatnu paranoju, i ne mogu je se otarasiti. Pa, barem ne dok ne čujem da je ono bila puka slučajnost, da sam se našla u rukama običnog manijaka i da je Aiden samo moj komšija. Malo čudni... ali samo komšija.

"Scott gdje si k vragu?" Uhvatim se za glavu otpuhujući frustrirano i poprilično nesigurno u ideju da ga nađem. Kako da ga kontaktiram? Miljama je daleko! Jao Spencer nisi dobro promislila. Hodam lijevo - desno već sat vremena, ludim i nemam ideju kako da saznam gdje su.

Uspjela sam se smiriti i sjesti na krevet, kako bih još jednom prošla kroz sve u glavi. Možda sam nešto preskočila. U tom trenutku mi sine, pa pokupim torbicu i novi telefon koji mi je bio potreban poslije Scottove otmice, pa se uputim prema autu u dvorištu.

Otključam ga na ulaznim vratima, zatvarajući ih i oblačeći starke. Nisam sigurna hoću li tamo naći bilo šta, ali moram osigurati taj dio. Koliko god spretni bili možda su ostavili neki detalj koji će me odvesti do njih. Možda, ali samo možda. Koliko li je to pouzdano?

Pa, za mene koja sam trenutno toliko jadna da bih se odlučila i na taj korak - dovoljno.

Pretpostavljam da ste ukopčali da odlazim nazad u onaj klub. Možda je stvarno loša ideja, ko zna šta će me tamo dočekati i hoće li uopšte biti prazan. Mislim možda se oni smjenjuju tamo jer je realno dobro mjesto za sakriti se, barem privremeno. Imala sam te misli u glavi, svakako, bila sam svjesna, ali nisam mogla odustati od jedine stvari koju imam. Uostalom tri sata poslije podne je, nije mi teško izvući se u pola bijelog dana.

Da, kao kad te oteo onaj dan. Sjećaš se?

Stvarno me ljuti ovaj glas. Mahinalno se lupim po čelu i skrenem u ulicu koju sam već vidjela i upoznala. Nisam htjela ostaviti auto previše daleko, tako da sam poprilično ušla u nju, i zastala na nekih pedeset metara od kluba. Ugasim motor, stisnem volan i udahnem duboko koliko mogu. Hajde, možeš ti to! Samo pronađi bilo šta.

I tim riječima sam se izvela iz auta i uputila prema tamo. Ne baš ugodan osjećaj mi prostruja kroz tijelo i učini situaciju samo gorom. Još uvijek je pusto kao što je bilo, jezivo i napušteno od strane normalnih ljudi. Samo sam ja dovoljno nenormalna da se vratim.

Trznem se u trenutku kad uhvatim kvaku da otvorim vrata, jer je hladna i nekako ljigava. Prošli put to nisam ni primijetila. Ponovo začujem istu škripu vrata, koja me još jednom izludi. Prije svakog novog koraka udahnem i široko otvorim oči, sve dok nisam potpuno gurnula vrata i našla se u hodniku. Dobro, šta uopšte tražim? Na šta trebam obratiti pažnju? Pa, sigurno ne na njihove gaće.

Podignem bokserice jednog od njih, držeći za rub. "Odvratno. Jesu toliko glupi ostaviti DNK ovdje?" Zaprepastim se i bacim ih nazad. Uostalom imaju kuću, na šta su mislili kad su ostavili bokserice ovdje? Da će nekome doći kao suvenir? Jao momci!

Saberem se i pogledam u telefon, s nadom da će me neko nazvati. Godilo bi mi pričati s nekim u ovom trenutku. Međutim moji kontakti su se sveli na Emily i... pa, Emily. Toliko o mom društvenom životu. Od poziva ni traga, a također i od bilo čega što bi me dovelo do Scotta. Ne znam od koga drugog da tražim pomoć. Ako odem u policiju gotova sam. Znala sam gdje je novac i nisam rekla, prijavila. Pa pokopali bi me. Znala sam i gdje su ljudi koji su ga ukrali. Dobro dovoljno razloga zbog kojih sam mogla završiti u zatvoru.

Uđem u sobu gdje su zapravo najviše bili, barem onu noć. Omanja je, sa jednim stolom, foteljom, ogledalom na zidu i... ormarićem.

Pretpostavljam da je ovo bilo za vlasnika, pošto su na ulazu stepenice kojim se odlazi u klub. "Fokusiraj se Spencer." Usmjerim samu sebe i krenem prema stolu. Ne očekujem da ću išta naći, ali me nada još drži i ne želim otići dok ne pročešljam ovo mjesto. Spustim se na koljena gledajući ispod ormara, pa mi je jedino preostalo bilo pogledati u njega. I bingo!