Sedam

20 → | To je Elliot. Mogu ruku dat. |

Bacite koji usputni! ♥

Mjesec dana poslije

Scott's point of view

Isto kao da su nestali sa lica zemlje. Što više vremena prolazi, sve manje tragova imamo i sve više gubim nadu da ću saznati gdje su. Osjećam kao da sam zajebao sve, kao da je nevina djevojka upala u cijelu ovu frku samo zbog mene. Iako znam da ona ne misli tako. Znam da me ne krivi, ali sam sebe krivim i neću biti miran dok je ne vratim. Ko zna šta su joj gadovi uradili do sada. Dao sam stvarno sve od sebe da ubrzam potragu, ali... to su Kraljevi.

Ako ne žele da ih nađeš, ni nećeš. Međutim, nije ih još tražio neko kao ja.

"Boli te, a?" Uđem u sobu i pogledam u Roya koji dodiruje još uvijek poprilično svježu ranu. Uspio sam ga spasiti. Izgubio je dosta krvi, bio u komi par dana - ali evo ga, tu je. "Ma može se preživjet." Nasmije se i spusti majicu, pa ustane s kreveta. Zagrlim ga lupivši mu dva - tri put od leđa, pa se odvojim i prekrstim ruke. "Ništa još?" Upita, misleći na pronalazak Spencer i Kraljeva. Odmahnem glavom frustrirano, međutim osjećam se samo još gore zbog činjenice da nismo ni Caroline našli. Problem je što nije s njima. Dali su nam to jasno do znanja par dana nakon što su otišli.

"Pronaći ćemo ih. Obje." Obećam, iako to ne bih trebao raditi. Više ni u šta nisam siguran. Ispred nosa su mi je uzeli. Bila je tik iza mene, i trenutak poslije našla se u šumi s njima, a sada... sada je Bog zna gdje. "Znam. Ti ćeš ih pronaći. Ti si jedina osoba koja nikad ne odustaje." Pohvali me, pa se nasmijem i klimnem glavom, te izađem. Došao sam do Josha koji me spremno dočeka, dajući mi gomilu papira. Pređem očima preko njih ali nije mi baš jasno o čemu se radi. "Ovo je..." pogledam ga. "šta tačno?"

Ignoriše moj zbunjeni pogled i sjedne za računar. "Naš prvi trag. Pročitaj."

Pristanem pa uzmem prvi list. "Nakon ekonomske krize koja je zahvatila skoro pa cijeli Portugal, biznismen iz Amerike spašava situaciju velikodušnom donacijom. Tražili smo gospodina Dawna, da kaže par riječi o tome kako je..." zastanem, jer još uvijek ništa od ovog nema smisla za mene. Josh je kuckao nešto i oči držao fiksirane za računar. "Objasni mi jebem mu."

"Bogati biznismen iz Amerike? Ništa ti to ne govori?" Okrene se u stolici prema meni i prekrsti ruke. Protrljam potiljak, znajući na šta cilja, ali ne znam baš da li je moguće. Bilo bi previše lako i previše vidljivo. "Zar ne misliš da je to previše amaterski za njih? Da se izlože javnosti pod lažnim imenom?" Naslonim se na stol te ostavim papire pored sebe. Stegnem ivice stola, čekajući da odgovori. "Pa... možda i jeste. To je upravo ono što hoće da pomislimo. Očekuju da mislimo da su skriveni."

"De da vidim još jednom."

"Pogledaj slike. To je Elliot. Mogu ruku dat."

Uzmem ostavljene papire i pogledam slike koje su postavljene između teksta. Malo je mutno i udaljen je, ali ovo je Elliot Roden. Prepoznao bih ga među milion muškaraca. "Pitanje je... zašto davati donacije i glumiti da je normalan?"

"Zato što imaju skrivenu namjeru."

"Ma nemoj mi reći." Nasmije se. "Policija ih nikada u životu nije vidjela. Niko nema pojma ko su zapravo. Sigurno vodi svoje prljave poslove u sjenci cijenjenog biznismena."

"Zašto mislim da si u pravu?" Kažem i dotaknem mu rame. Josh je jedan od momaka za koje nikada neću požaliti što sam ih uključio u ovo. Donio je ogroman doprinos, i postali smo čak jedna ekipa koja nema određenu namjeru, nego radimo jednostavno zajedno. "Zato što sam uvijek u pravu." Namigne i vrati se poslu. Pokušavao je otkriti gdje žive pod lažnim imenom i lažnim zanimanjem.