Oči boje meda ( Uređujem)

Prvo poglavlje

NIKOLAS P.O.V.

Ova vreća za boks je odlično poslužila da se riješim nakupljenog stresa tokom današnjeg dana. Ne volim kad mu stvari izmiču iz ruku, a od kako sam se vratio u rodni grad, imam osjećaj kao da mi nesto nedostaje. Samo nemam pojma sta.

Danas sam pregovarao o kupovini jos jednog hotela, ali sve je krenulo po zlu,a ne mogu dopustiti da mi neko preuzme posao ispred nosa.

Sa svojih trideset i dvije godine imam svoje malo carstvo koje sam stekao potpuno sam. Lanac hotela koji su u mom vlasništvu je samo jedan deo tog kolača.

Očekujem da se na vratima pojavi jedan od mojih saradnika. Kuća koju sam kupio prije nekoliko godina prevelika je za samca poput mene ali volim lijepe stvari i uživam u njima.

Sipam sebi piće i pogledam kroz veliki prozor, udubljen u svoje misli isključio sam svijet oko sebe.

,,Stigao si " Ben ulazi u moju radnu sobu bez najave i bez kucanja.

,,Da. Mislim da si me upravo video" kažem mu i podignem pogled prema njemu.

Ben je moja desna ruka,čovjek od povjerenja, najbolji prijatelj i jos mnogo toga. Na trećem mjestu po važnosti u mom životu. Na prvom mjestu mi je brat,a posle njega otac pa on.
Stariji je od mene samo tri godine,a ta razlika  se uopšte ne primjeti.

,,Zezaš me? Mislio sam da je zid" prilazi i zagrli me.

,,Da sigurno je to. Opet je negdje zapalo, Ben. Nađi nam još jednog advokata, moramo da dobijemo ovaj posao. Nije bitno koliko ću morati da platim, ali to mjesto je kao rudnik dijamanata. Samo zemljište vrijedi nekoliko miliona funti " stežem čašu u ruci.

,,Imam ja bolju ideju. Hajde da nas dvojica večeras odemo na jedni mjesto" pogledam ga. Vidim da se smješka.

,,Samo da nije striptiz klub, sve ostalo dolazi u obzir" iako u svom vlasništvu imam i jednu kuću zabave, ne volim takva mjesta.

,,Nije bas to, ali ideja ti nije loša. Radi se o utrkama " iznenađeno sam ga pogledao. Zna koliko volim ulične utrke i da sam svojevremeno i učestvovao u nekima.

,,Gdje" znatiželjno upitam i već osjećam strujanje adrenalina kroz krv.

,,Ima jedno napušteno imanje udaljeno pet kilometara izvan grada" i pala je odluka.

,,Želim da učestvujem " kažem mu.

,,Nick, nije to vise kao prije..." nije mi ni važno, ali želim ponovo da se prisjetim kako nam je bilo nekad.

,,Samo ću da se malo zabavim, a posle možemo da odemo negdje drugo. Ti biraš" nije se puno opirao.

,,Dogovoreno, nemam pojma kolika je uplata, ali saznaću. Pa ću te nazvati." ustane i krene prema izlazu.

,,Povezi i ti svoju igračku pa da odmjerimo snage kao u dobra stara vremena " viknem za njim, ali znam da vise ne vozi na taj način.

Imao je pad s motora za vrijeme divlje vožnje i jedva je izvukao živu glavu.
Posle toga, vozi samo po gradu i za svoju dušu. Potpuno ga razumijem. Ali ja sam druga priča.

Volim osjećaj koji mi se pojavi u venama i grudima kad me adrenalina pogodi. Ne postoji ništa takvo. Često puta sam se nalazio u kritičnim situacijama ali nisam imao ozbiljnijih povreda.

Otac je voleo automobilske utrke,a ja s od malih nogu voleo motore. Mama je često puta znala da kaze da ce me moj ljubimac koštati života.
Mama kao mama uvijek se brine. Čak i Mark, moj mladi brat voli motore,ali samo je posmatrač, kaže da se školovao da bi spašavao živote,a ne da se ubije ili ubije nekog.