Oči boje meda ( Uređujem)

Četvrto poglavlje

HELLEN P.O.V

Imperial je jedan od dvanaest hotela, kao je su u vlasništvu Nickolasa Bennett, bar tako kaže Meryl. Potreban mi je ovaj posao i dat ću sve od sebe da ga dobijem. Trenutno sjedim u velikoj čekaonici ispred direktorskog ureda i čekam da me neko primi na razgovor. Sekretarica koja me srdačno dočekala, već je deset minuta u uredu. Nervozno cupkam nogom u savršeno uglancan pod i trema mi obuzima cijelo biće. Imam osjećaj da se tresem. Nekoliko puta duboko udahnem i izdahnem, pa ponovo pogledam na sat. Ubit ce me ovo čekanje.

,,Gospođice Wood, nakon što stranka izađe možete slobodno ući. I jedan prijateljski savjet. Nemojte da se plašite ovog razgovora s njim samo zato sto je vlasnik" progutala sam pljuvačku i potonula u stolicu. Vlasnik? Jebi ga, Meryl je rekla da on rijetko dolazi ovdje, a ja sam izgleda ogroman baksuz. Postajem još nervoznija i ustanem sa stolice, pa zamolim sekretaricu Meg da mi da čašu vode. Ona se osmjehe i odmah mi natoči jednu čašu.

Dok ispijam čašu iz ureda izlazi muškarac, ali veći šok nastane kad se okrene i pogleda u mene.

,,Ben" i sama vidim da je vise nego iznenađen sto me vidi i ne sumnjam da imam isti izraz lica.

,,Hellen. Drago mi je da te vidim. Jesi li dobro? Sinoć si odjednom samo nestala" nasmijao se i prišao mi bliže potom me poljubi u obraz. Brzo sam se odmakla korak u nazad.

,,Dobro sam hvala na pitanju " odgovaram mu i imam osjećaj da se crvenim. Nemam osjećaj, nego se stvarno crvenim.

,,Uđi, posle ovog ima jos jedan sastanak. Zao mi je sto ne mogu da prisustvujem ovom" zagonetno se nasmijao i pogleda u Meg.

,,Ovo stavi u arhivu. A mi se vidimo kasnije. Moram da idem" potom samo produži van a ja napravim prvi korak naprijed.

Lagano pokucam na vrata i nakon jednog oštrog slobodno uhvatim kvaku i otvorim vrata. Ulazim i jos uvijek ne podižem pogled, nego zatvorim vrata i istog momenta sam osjetila ogromnu vrućinu.

Napokon, podižem glavu i ostajem u šoku i potpunoj nevjernici u ono što vidim.

,,Ti?" u isti glas govorimo oboje. Na hodniku sam bila možda više iznenađena nego šokirana, a ovo sad me izbacilo iz orbite.

Nisam mogla ni da zamislim da ću kad prođem kroz ova vrata da sretnem njega, a još manje da ću da radim za njega. Sad mi se ideja o poslu ne dopada i hvata me strah.

I on je više nego iznenađen sto me vidi, tako da je ono strogo držanje koje je imao negdje isparilo.

,,Molim te,Hellen, sjedi " čujem ga ali sam ne moćna da se pokrenem.
Niti mogu da skinem pogled s onih plavo- sivih očiju. Nije se obijao, a samopouzdanje koje u talasima izlazi iz njega oduzima mi moć govora.

I dalje stojim na mjestu. Međutim on ne. Ustaje i tad bolje pogledam trodijelno odijelo na njemu. Kravata je opuštena a rukavi na košulji malo zavrnuti. Možda nemam iskustva, ali ovaj čovjek je više nego privlačan, a ja sam samo žena.

Potom krene prema meni, srce lupa kao ludo i jedva dolazim do prijeko potrebnog vazduha. Ovaj osjećaj nije strah, ne znam šta je ali me preplavljuje.

,,Hellen, da li si dobro" stoji ispred mene i lijevu ruku spušta na moje rame. Ponovo sam napeta ali ovaj put nema nazad nemam gdje.

,,D-da dobro sam" i pocrvenim do korjena kose. Često puta sam čitala o ovakvim situacijama,ali u knjigama. Nikad mi niko nije rekao da se ovakve stvari dešavaju u stvarnom životu.

,,Ne bi rekao da jesi. Dođi sjedi " pokrenem se i spustim na stolicu koja je preko puta njegove.

,,Da li želiš da popiješ nešto? " prilazi mini baru s desne strane i uzima čašu i sipa vodu.