Oči boje meda ( Uređujem)

Dvadeset sedmo poglavlje

NICKOLAS P.O.V 

Smješteni smo na jednu privatnu kliniku gdje je Mark imao praktični deo obrazovanja i čekam da izađe bar neko i da mi kaže šta se dešava s mojom djevojkom. Izgledala je toliko loše da je to nepojmljivo. Hodam po hodniku čas gore čas dole sve nestrpljiviji. Eksplodirat će ako mi neko ne kaže nešto. I Mark je unutra s njima...

Ben je sa ostatkom tima vani i rešava neke stvari, iskreno i ne zanima me o čemu se raspravljaju sve dok mi neko ne da bilo kakvu informaciju o njoj. Ova neizvjesnost me ubija a  i sam sam svjestan da je loše. Osim što sam video sve mogu to i da osjetim. Osjećam kako se udaljava od mene i kao da je gubim. U životu nisam bio uplašeniji nego sad. Svaka minuta koja prođe čini mi se kao čitava vječnost. 

,,Nick'' Mark me pozove i dotrčim do njega. Jedva se krećem s ovim pancirom na sebi, a dodatno me koči i strah od rezultata. 

,,I???'' on mi pokaže prema privatnoj prostoriji u koju sam se smjestio. Koračam i vučem ga za sobom. Baš ga vučem.

,, Nije silovana.To je najvjerovatnije   i jedna jedina dobra vijest što se ovog tiče.Nema ni jednog traga seksualnog zlostavljanja. Samo fizičko. Prema nalazima koje smo uradili do sad ima napuknuće ključne kosti i donje vilice. Od udarca najvjerovatnije. Unutrašnjeg krvarenja nema, ali po nalazu krvi u njoj je ogromna količina droge. Ne bi da te preplašim, ali dajemo sve od sebe da je spasimo od predoziranja koje je truje. Ima čak i supstance za koju ne znam ni šta je. Vjerovatno su joj dali nešto što prave sami'' Slušam ga i jedva uspijevam da prevarim ovo što mi je rekao. Ovo zadnje me dotuklo i imam osjećaj da će mi srce u grudima stati. Ne mogu još da povjerujem u sve ovo. Jednostavno je previše loših stvari i dešavanja da ne znam šta da radim. 

,,Ne zanima me šta treba da uradite, Mark. Ali hoću je živu, razumiješ'' režim na sopstvenog brata zbog onog za šta sam sam kriv. Zbog mene je u tom stanju. Nemoć nije nešto na što sam navikao i zato nemam pojma kako se nositi sa stvarima nad kojim nemam apsolutnu kontrolu. Nemam način da joj pomognem u svemu ovome osim da budem uz nju i to me ubija. Ne smijem ni pomisliti šta bi se sad dešavalo da je nisam pronašao i da sam kojim slučajem zakasnio. 

,,Jebemu, Nick smiri se. Tim svojim nerviranjem nećeš postići ništa. Ne smijem ti reći u naprijed šta da očekuješ kad se probudi, ali budi spreman na sve. Psihički neće biti baš stabilna i predpostavljam da će da bude u šoku od svega. Trebaće joj sva podrška koju može da dobije dok se ne vrati u normalu'' ovo bi trebala biti utjeha ali nije. Sva težina trenutka se spustila na mene i mogao bi urlati. Kad se probudi mogla bi vrlo lako da me gurne od sebe, ali ako će joj biti bolje kad se maknem od nje bit ću spreman i na to. Mogu da je volim i iz daljine samo da je ona sigurna i da je dobro. Napravio bi i takav ustupak dok joj ne bude bolje. Ali ako me i posle toga ne bude željela, to tek ne znam kako podnijeti.

Nisam ni primjetio da je Mark izašao iz prostorije i da je Ben ušao unutra. Pogledam u torbu koju drži u ruci i izdahnem s olakšanjem, pobrinuo se za moje stvari. Pobrinut će se i za sve ostalo ne trebam ni riječ da mu kažem. Takvog prijatelja treba poželjeti.

,,Srediti ćemo i njega. Ali nam treba vremena. On ne može izaći iz Britanije a da mi ne saznamo za to. Raspisana je crvena potjernica za njim i svima je poslana njegova slika'' to meni apsolutno ništa ne znači, ali zakonu države da. 

Ben zna da su mi trenutno sve lađe potonule i da je moja jedina briga ona koja se nalazi na intenzivnoj njezi i ona koja se bori za svoj život. I ovo srce iz grudi bi izvadio i dao za nju. Sve što treba i što želi. 

,,Vrijeme je jedino čega nemam, prijatelju moj. Vremena i strpljenja'' znam da mi ovo moje stanje nije na ruku ali ne mogu sam sebi pomoći. Ben je otišao i ostavio me da se presvučem.