Oči boje meda ( Uređujem)

Dvadeset deveto poglavlje

NICKOLAS POV

Vrijeme mi je trenutno i prijatelj i neprijatelj, zavisi sve od toga kako se uzme. Udaljava me od nje, znao sam da će tako da bude, ali mi stvara prostor da rasčistim još neke stvari, kao i potragu za Arnoldom. Nije mi jasan Hellenin otac, znao je za sve ovo što se dešavalo i čovjek je stajao po strani umjesto da joj pomogne... Ne znam koji se đavo dešava s tim čovjekom, ali saznat ću. Koji sam ja kreten, pa on ju je zamalo udario pred njihovom kućom. Ništa bolje se od njega čovjek ne bi mogao ni nadati nego da je pomogao onom psihopati. Gad! 

Tješi me to što još uvijek imam nadzor nad njom i pratim je. Koliko radi nje same, više to radim zato što meni treba potvrda da je sigurna i da je dobro. Oporavlja se, ali još me nije ni zvala ni dolazila. Izgleda mnogo bolje u odnosu na ranije. Prošlo je skoro mjesec dana od kako sam je video zadnji put, ali nisam siguran da li mogu više da izdržim. Grace je još uvijek tu i pruža joj podršku u svemu. Adam i dalje ide u školu, a s njim se čujem redovno, odnosno svaki dan, a koliko sam shvatio Hellen nema pojma o tome. I donijele su odluku da Adam ide s Grace u New York, a Hellen još uvijek razmišlja o tome. Jutros je dostavila otkaz u upravu hotela.  Kad sam to video zaledio sam se. Do jutros sam se nadao da će doći sama i da će bar da razgovara sa mnom, ali nada za to je upravo izbledjela. Nisam siguran o čemu zapravo razmišlja, da li o odlasku ili mene ne želi? Po sto puta na dan se borim s potrebom da je vidim, ali samo da je vidim i da provedem neko vrijeme u njenoj blizini. Da udahnem dašak njenog mirisa i da me podsjeti da sam još uvijek živ. Nije zdravo da mi ovoliko nedostaje, boli ne samo unutra nego i fizički. Dan mi i prođe nekako, ali noć... Noć je užasna...
U zadnje vrijeme slabo i spavam, a kući ne idem nikako. Ne bi mogao da prespavam sam u onom krevetu.

,,Zdravo,Nick" kao po običaju Ben ulazi bez kucanja.

,,Zdravo, Ben. Ima li nešto novo" on sjeda u stolicu preko puta moje i izvadi telefon na sto.

,,Što se tiče posla i potrage ne. Čovjek kao da je u zemlju propao. A donosim ti druge vijesti... Hellen je rezervisala tri karte za New York. Let je u nedelju veče" imam osjećaj da mi je neko izbio sav vazduh iz pluća jakim udarcem u moje grudi. U nedelju je otvaranje Markove klinike, sigurno ju je on zvao da dođe, a ona je mislila da može neprimjetno da ode od mene. Neće ići, princezo.

,,Gdje je ona sad" milion misli mi je trenutno u glavi i nisam siguran više mi u šta. Dao sam joj prostor koji je tražila, ova tri dana su moja. Moram da je podsjetim na nas i na naše zajedničko vrijeme.

,,Kod frizera. Tako mi je Daniel rekao malo prije" nazvao sam Daniela da mi pošalje adresu i kroz nekoliko trenutaka sam već bio na putu tamo. Od mene nema bježanja i ja još nisam rekao sve što imam. Nismo djeca koliko znam, ne mogu ni reći da se poigravala sa mnom,jer mi rekla da treba prostora. Dobila je prostor, sad je moj red. Ne pada mi na pamet da je samo tako pustim.

Daniela sam zamolio da dostavi cvijeće za nju, ali bez poruke. Sve što imam reći ću joj ja lično.

Stao sam ispred frizerskog salona i izašao iz auta. Vidim svoje momke na sigurnoj udaljenosti i uputim se prema ulazu. Sreća pa nije gužva,samo dvije djevojke  koje su prelistavale časopise prije nego sam ušao i dvije djevojke su već završavale sa svojim frizurama. Nije valjda otišla, a da je niko nije video? Potom se cura tamne kose okrenula prema meni i ostao sam zaprepašten... Ofarbala je kosu.

,,Nick..." jedva čujno je dozvala moje ime, a ja sam i dalje bez riječi gledao u nju.

,,Gotove smo gospođice" žena koja je sređivala njenu kosu je pokupila neke sitnice sa stola i udaljila se od nas.

,,Zašto si to uradila" lijepa je u svakom izdanju ali mi je onako bila još ljepša. Prirodna.

,,Šta radiš ovdje Nick" glas joj je blago zadrhtao, iznenađena je, ali i dalje suzdržana i daleka.