Oči boje meda ( Uređujem)

Devetnaesto poglavlje

NICKOLAS P.O.V

,,Ben, moraš da je dovedeš do mene potpuno neprimjetno. Arnold je malo prije poslao poruku preko svog čovjeka " gledam u našu sliku i poruku s druge strane. Moram da je zaštitim, a to znači da ću joj morati reci istinu. Kako ću joj objasniti ko sam, a da je ne otjeram iz svog života i od sebe? Za kratko vrijeme je postala veoma bitna osoba u mom životu. Ni sam ne znam kako se to desilo. Stalo ni je do nje više nego što sam spreman sam sebi priznati. Sviđa mi se kako utiče na mene.

,,Mislim da ćeš joj morati ispričati neke stvari Nick. Od samog početka si znao da ce doći do toga" nisam znao od samog početka da će me ovako uzdrmati svojom prisutnošću u mom životu. Mislio sam da ćemo se jedno vrijeme viđati i uživati jedno s drugim, nigdje u mojim planovima nije bilo mogućnosti da je volim. Ali desilo se. Došla je potpuno neočekivano i zarobila me, potpuno me obuzela. A ništa pri tom nije uradila.

,,Znam, Ben. Znam!!! Samo..." prođem rukama kroz kosu i povučem je jako. Ovo sto trenutno osjećam pri pomisli da je nikad vise ne vidim ne znam kojim bi riječima opisao i da znam, ne sviđa mi se to. Ona je moja.

,,Prestrašen si zbog njene reakcije. Znam i to" tišina s druge strane mi govori da me stvarno razumije. U pravu je, sve sto mi je upravo rekao, ali istina je jedino rješenje. Znam da je rizik ali veći je rizik da je neko napadne ili da nastrada zbog mene.

,,Do osam da ste ovdje" kažem mu i prekinem vezu. Pogledam na sat i vidim da je tek pola pet. Sara će na pripremiti večeru, a ja moram u teretnu. Mislim da će i dobro doći vreća za boks i preznojavanje. Moram biti spreman na sve.

Udaram svom snagom u veliku vreću, pokušavam da otjeram mračne misli, mišići me bole od napora ali se ne osjećam ni malo bolje. Znoj mi klizi niz lice i pada na moju tetovažu na grudima. Ni posle skoro dva sata udaranja u nju mi nije ni malo lakše. Svakom minutom koja prolazi postajem sve nervozniji i napetiji. Izađem iz teretne i uputim se pod tuš.

Kasne deset minuta, a Ben mi je poslao već dvije poruke. Zadnja je bila da su krenuli. Uskoro trebaju stići. Izlazim iz radne sobe i čujem zvono na vratima, a potom i Saru kako razgovara s njom. Moja boginja je upravo stigla.

,,Hvala ti, Sara. Slobodna si. Vidjet cemo se ujutru " silazim niz stepenice i ne gledam gdje stajem. Gledam u onaj njen očaravajući osmijeh. Sara se negdje izgubila, a ja bez rijeci stajem pred nju. Kaput joj je raskopčan, tako da vidim njenu plavu haljinu do koljena. Otkriva taman toliko da zagolica maštu i natjera me da istražim sve ispod. I hoću, ali malo kasnije. Potom osjećam miris njenog tijela i mi je misli nestaju negdje, ni sam ne znam gdje.

,,Zdravo..." ne želim da joj kažem bilo sta, riječi nisu dovoljne jer želim da osjeća. Samo da osjeća sve ovo sto i ja i da me želi bas kao i ja nju.
Silovito je ljubim, da je kaznim tim poljubcem, da je označim njim, da je zapamtim i da me ne zaboravi.
Ovaj osjećaj koji mi struji kroz tijelo me bi mijenjao ni za sta na svijetu. Njene usne mi daju sve što želim od nje da uzmem i jos više.

Njeni dlanovi klize s mojih grudi na moje lice i odmakne se od mene prekidajući ovaj nas mali trenutak zanosa. Gleda me u oči teško dišući, a njen dodir mi grije dušu.

,,Jesi li dobro" zabrinutost joj pređe preko lica, ali stisnuo sam je jako da se ne bi odvojila od mene.

,,Sad jesam. Molim te, poljubi me jos jednom" kažem joj i čekam da ponovo osjetim sve ono od malo prije.

Međutim, ne. Njen poljubac je nježan i lagan, nije grub ni zahtjevan, ali ima jačinu u sebi koja me raznosi iznutra. Zavodi me lagano i ja padam na to. Predajem se i puštam je da mi se uvuče u dubinu duše. Tako je dobro, neprocjenjivo i potrebno.