U univerzumu besmrtnih bogova,
bogova koji učvrstiše svoju moć
na Zemlji gdje vlada i tlači vječna noć,
kao i udarci đavoljih rogova,
živjelo je u čami jedno dijete,
zelenilo pred prokletom vatrom rata,
svjetlost pred kojom se tama biča 'vata;
O, kako si ti samo surov, svijete!
Gdje tačkice trepere bojama tužnim,
a Luna, obgrljena sivilom, plače,
jer jedino preživljava zlo najjače
asovima i svim trikovima ružnim.
Gdje ptice padaju i više ne lete,
i ne prolaze zvijezde padalice,
jer nema mjesta za strasne sanjalice;
O, kako si ti samo surov, svijete!
Izgubljeno kroz život dijete šeta,
izgubljen u svojem šarenom pogledu -
sve mu je divno, sve izgleda u redu,
svaka mu se živa duša čini sveta.
Predator obožava naivne mete:
ne zna kada da bude sretan i snuje,
ne zna kada da se bori i tuguje;
O, kako si ti samo surov, svijete!
On jeste dijamantima ispunjen list
nepotpunog romana, jer se zlu preda;
a tako prosvijetljeno okolo gleda:
k'o da je od Evinog grijeha čist.
Previsok je, pa mu svako zamke plete
ne bi li njega što blješti zarobili
i u obično ga biće pretvorili;
O, kako si ti samo surov, svijete!
YOU ARE READING
Zapisi
PoetryStihovi i osjećanja jednog mladog uma. Realnost je sveobuhvatna, važi za sve i prožima svakog, ali niko ne može da ima potpuno znanje o njoj, već samo nepotpune interpretacije o tome šta se događa tokom dana. Nismo stvoreni da ubodemo srž objek...
