Na bolničkom krevetu starac leži,
svog života sudnju sekundu čeka;
bolest jača, a on se još više snuždi
kad pomisli o životu svog vijeka.
Diše jedva, prožimaju ga sjećanja,
često se vraća u vremena stara;
želi mladost, želi prijašnji polet,
i da bude k'o nekad pun žara.
Al' ne može, mladost je umrla davno,
a sa njom i snovi i želje koje voli.
Ti se snovi njemu sada javljaju,
neispunjeni, razočarani, puni boli.
Snovi plaču, sijeku mu grudi
k'o oštrica, a on u sebi ludi
iscrpljuju ga, daju mu gori umor,
pjevaju mu, kao očajnika hor:
"Oh, što života tvog dio nismo mogli biti?
Što nisi od nas htio nešto napraviti?
Čuj našu pjesmu, tužnu i u molu,
iskusi našu patnju, utopi se u bolu,
trpi naš gnijev i haos u tvojoj glavi,
jer nisi bio hrabar povest' nas ka slavi!"
Umjesto memorija, neispunjeni snovi,
umjesto mira, muke i nemiri novi,
umjesto ponosa, smrt mu se u lice smije,
i sve to jer život pravi vodio nije.
I tako mu, tokom svakog daha,
ova pjesma snagu duše crpi,
sve dok starost ne uze svog maha,
sve dok ne stignu trenutak smrti.
YOU ARE READING
Zapisi
PoetryStihovi i osjećanja jednog mladog uma. Realnost je sveobuhvatna, važi za sve i prožima svakog, ali niko ne može da ima potpuno znanje o njoj, već samo nepotpune interpretacije o tome šta se događa tokom dana. Nismo stvoreni da ubodemo srž objek...
