Zapisi

Lutka praznine

Nevrijeme. Ugašene zvijezde
 crne misli meni donesoše,
a oblaci crni što munje bljuju,
u nov svijet tuge me odnesoše.

Ranjen rukom surovog života,
oštro dišem, pod okriljem kiše,
gledam rane, razne misli lete,
i pomislim, šta da me nema više?

Trgnem mis'o, glupavu i mračnu,
ali me bol iskida i obuze;
prkosim joj, škrguću mi zubi
ali me jed oslabi i zauze.

I figura preda mnom se stvori,
žensko lice okrenu se meni,
prazne oči mirno me gledaše,
od pogleda sav se okamenih.

Pada kiša na dugu joj kosu,
slivajuć' se niz tijelo tanko.
Sav ukočen, jedva izustih glas:
"O, šta hoćeš? Šta želiš, neznanko?"

Ćutala je. Ništa ne rekavši,
ona meni samo pruži ruku
i osjetih u sebi toplinu:
da dijeli sa mnom istu muku.

Uzeh ruku. Povede me dalje.
Ko je ona? Nisam mog'o znati.
Ali srce mi je govorilo
da me ona u patnjama prati.

Pogleda me, kiselo se nasmije.
Po prvi put osjećah se shvaćen,
od nekoga dobrotom prihvaćen,
da me ona iskreno razumije,

Da osjeća isto što i ja,
da bijemo zajedničke bitke,
da nam sunce na isti način sja,
da trpimo iste gubitke.

I dođosmo do ambisa smrti,
zajedno smo na ivicu stali;
stegnu ruku što je mogla jače:
životi su naši već nestali.

Reče ona: "Na tri skočićemo..."
"Jedan.", pobijedila je zloba,
"Dva.", u miru mi završićemo,
dosta svega, idemo u groba!

Ah, ne! Šta ja kog đavola radim?!

Probudih se, dolazi rujna zora,
sunce svanu, napolju novi dan.
Sve biješe samo užasan san,
sve biješe samo noćna mora.