Zapisi

Da imam život

Lebdim negdje, ni sam ne znam gdje sam;
mračan kosmos, bestežinsko stanje,
prostor velik, gubim se u njemu;
obuze me besciljno plutanje.

Prepliću se mnogobrojne boje
u pejzažu pune tamno-plave.
Zbunjen letim, misli mi se roje;
gdje su ljudi, gdje su druge glave?

Ko sam ja?

Vidjeh svjetlost, snažniju od sviju,
krenuh za njom, željan moći njene;
sve me guši, mrak me obgrlio,
plivam hrabro kroz te guste sjene.

Dotaknuh je, i sve mi bi jasno:
sve se zbilo kad sam bio rođen;
iz stomaka ja sam izašao,
ali srećom nisam bio vođen.

Vidim sebe, malog i krvavog,
jednom rukom mogu da me nose,
mama plače, tata k'o mrtvac stoji,
ljudi u bijelom me odnose.

U pakao gdje nema nikoga,
tako je duh moj ovdje stig'o.
Drugi žive čitave vijekove,
a ja nisam ni udahnut' mog'o.

Ah, da imam... da imam taj život,
da nije Bog oduzeo mi dar,
ko bih ja bio, šta bih postao,
koju bih Zemlji ponudio čar?

Ah, da imam... da imam taj život,
sjajnu šansu da sebi ime stvorim,
ko bih ja bio, šta bih okusio,
protiv čega bih mor'o da se borim?

Ostaje misterija:
Ko sam ja?

Drugi žive, a ja sam odbačen,
nema smisla ovdje da ostanem.
Kad me nećeš, Bože, ja odlazim,
u ništavilo ću da nestanem,

Jer na kraju, ja sam veliko ništa;
bez prilike da se svijetu pokažem,
ja sam bio izbačen iz bojišta,
nefer igra, samo ću to da vam kažem.

Drugi žive, a ja sam odbačen,
nema smisla ovdje da ostanem.
Kad me nećeš, Bože, ja odlazim,
u ništavilo ću da nestanem.