Zapisi

Galerija ličnosti: V

V

Ratnici i roboti

Svemir je prosto ples sviju postojanja,

nema krajnjeg cilja, mi ih postavljamo,

mi biramo staze svojih putovanja;

ali mi se zato često spetljavamo

u ambicijama, pred izazovima.

Zbog čega to čovjek samom sebi čini?

Zašto se ubija sopstvenim snovima,

kada već postoje mirniji načini

da bivstvuje ovdje i ostane srećnik,

da pleše uz život i harmoniju prati?

Razlog tome jeste što je čovjek ratnik!

On će burnu dušu uvijek imati!

Urođen je instinkt prkositi toku,

gledat' protivnike koje će udariti,

nepromišljeno se prepuštat' poroku

tražeći nekoga s kime se sudariti.

Ova težnja nije rezultat ludosti,

nit' mračni uticaj đavola paklenih;

već metod razvića svih bića stvorenih,

glavna preventiva protiv besciljnosti

u šaci života, pod pritiskom njenim.

Života i smrti ples pun je gadosti,

moramo igrati kretnjama borbenim;

jer samo ratnici opstaju do kraja,

a borci nastaju trvenjem surovim.

Čovjeku je važno da se stalno razvija,

zato uzima mač i naprijed kreće,

radeći na sebi da postane veći,

da odagna ono što mu se nameće,

i da bi se mog'o posvetiti sreći.

Divota ratnika je sazrijevanje,

velik potencijal u sebi što krije;

gledati njegovo sporo razvijanje,

i kako će svjetlost svoju da otkrije

ljepše je od svakog prirodnog procesa.

Od mladoga doba do starosti i groba,

čovjek će statuu sam sebi da kleše;

može bit' rugoba, ili dobra osoba,

ali on uvijek može bolji i jači

svojim naporima i radom da bude.

To je duša borca, ona ljepotom zrači,

osjećaj ponosa i gordost me bude.

Pokraj njih, međutim, stoje ljudi snažni

koji za se misle da su već savršeni,

koji se šepure sa stavom da su važni;

al' oni su zato poboljšanja lišeni,

svojim razmišljanjem vrata zatvaraju

svake mogućnosti da se razviju još,

i svaku životne progresije raskoš;

te robotske duše granicu stvaraju

iz koje izaći nikad moći neće.

Vječno zaglavljeni u toj tački jednoj,

svi potencijali im se gase k'o sveće.

Bolje je vjerovat' duši nekoj slaboj,

s predispozicijom za visine velike,

nego „perfekciji" koja tavan dostigne.

K'o posumnja u sebe, bolje su mu prilike,

premda se sputava, nešto da postigne;  

k'o kaže za sebe da je na vrh stao,

taj je i u pravu, do kraja je narastao;

i vječna praznina će im korake pratit',

jer napredovanje dalje je nemoguće.

Život će takvima nove snage uskratit',

svoja tužna lica jedanput pognuće.

Zbog svega ovoga u propast će pasti

i do same smrti neće moći rasti.