Zapisi

Galerija ličnosti: XI

XI
Kockar

Na biciklu juri, zadihan sav,
čovjek po puteljku neke livade.
Ne zna kud ide, pa stade znojav
usred puta i sebi oduška dade.
Izgubio je još jednu igru,
a flaša mu je jedini drug.

U sebi čuo je tužnu ženu
i ugledao djecu lica praznih
čije duše sporo i mučno venu,
jer čekaju jelo, stomaka gladnih,

Ali uzaludno, nema novca,
zvuk džekpota žrtvu je primamio
i svu snagu opet iz nje izmamio:
dođe ovca u zamku lovca.

Uprkos svemu, kocke magija
nastavlja njegovim venama da teče;
izjeda mu dušu gadna manija,
čak i na ovo divno ljetno veče.

Na sceni života on se kida
kad sa sebe ovaj porok skida,
ali napori ništa dobro ne daju,
i dalje svjetla kazina žmirkaju
u zjenicama očiju krvavih,
i dalje mu bližnji očajno čekaju
rezultat pokušaja badavih.

Sigurno ih više nije ni briga.

Šta god čini, istorija se ponavlja,
navika ovakva teško se ispravlja,
jer se snaga karte stalno obnavlja.
Iako zna kroz koje će jade proći
i koje će posljedice s time doći
putem ambisa on će morati poći.

Mračne misli počeše da se kolaju:
šta će on ovdje? Svoje drage samo muči,
a svojim odlaskom će da im poruči
da se zbog njeg više mučiti ne moraju.
Prošlo mu je vrijeme, slučaj je propao,
neuništiv demon ga se dokopao,
svi su dani njemu jadna bdjenja
i to dovodi do samo jednog rješenja;

Uze još par gutljaja iz svoje flaše,
iz flaše, najboljeg od svih drugova,
koja ostaje tu ma koliko god dugova
bilo. A sada, kako otići najlakše
i iz ove noćne more pobjeći,
kako dalje sjete i sekunde izbjeći?
Možda u srce neki nož zabiti,
pa do posljednje kapi iskrvariti?
Možda flašu na komadiće razbiti
i tu oštrinu sebi u oči zariti?

Čisto nebo nad njim se nadvilo,
ostade mu još da pogleda gore
i upije zvijezda blještavilo
zadnji put prije kraja more.

Te bakljice on jedino žali,
tako moćne, a tako male,
žali što mu nisu i danju snagu dale,
danima koji su život otežali,
žali što nisu tokom kockanja zasjale;
možda mu sad i ne bi nedostajale.

I pogled na njih prokockaće sada,
i svoj život brzom smrću;
al' više ništa nije bitno,
iščeznula je sva nada.

Na pamet mu čudna pade misao,
šta bi se desilo da je zvijezda bio?
Da li bi u tome pronašao smisao
i svima postao divan i mio?

Ne, još bolja varijanta ima:
uporediti zvijezde sa svima,
sa svim bićima na Zemlji što žive.
Gasimo se, pa palimo,
tugujemo, pa se šalimo,
nijanse su i svijetle i sive;
bivaju munje pa duge,
prolaze dani i noći duge,
ali mi na Zemlji ostajemo,
jer od prolaznih nesreća da postojimo
mi nikada ne prestajemo!

Srećni džoker izvadi iz džepa,
džoker, izvor njegovog zanosa
koji uvijek sa sobom nosa,
pa ga iznenada pocijepa
i baci daleko u tamu.

I flašu svoju o trotoar razbi,
flašu, svog druga lažnog
kog je koristio u svakoj borbi,
i baci daleko u tamu.

U njemu munja života sijevnu:
"Neću prokockati i svoj život,
idem dalje, pa šta mi Bog pošalje."
reče sebi i daljim putem krenu.