A što ako nas netko čita?

Untitled Part 9

Ponestajalo mi je cuge pa sam pogledom uz cestu tražio dućan kako bih obnovio zalihu. Parkirao sam odmah poslije mosta preko rijeke Dobre. Do benzinske koja se tamo nalazila bio je neki jadni dućan. Nije mi se više pila piva pa sam razmišljao što da kupim. Vodku nisam mogao piti bez nekog soka, a to je bilo prekomplicirano za „putno piće". Odlučio sam se za vino. Kupio sam bocu crnoga. Dok sam hodao prema autu razmišljao sam o Luki, frendu od kojega sam posudio auto. Ne sjećam se više kako smo se upoznali. Do jedne večeri kad sam slučajno naletio na njega ili on na mene nismo niti previše razgovarali. To veče, imao je neko sranje s bratom i starom koji su porušili pola stana u svađi, a on je trčao tamo da ih pomiri. Potresen događajem, kako mi je kasnije ispričao, odlučio je ostaviti auto ispred majčina stana i prošetati do svoga. Od Sigeta, do Miramarske ulice, gdje je živio, bilo je manje od sat vremena laganog hoda, a uspavane zagrebačke ulice djelovale su na njega umirujuće. Luka je bio „dobar", mlađi brat, zaposlen, imao je stan, auto, dugogodišnju djevojku. Odrađivao je sve „kako bi trebalo". Ljetovanje, zimovanje, nedjeljni ručak kod njezinih, a idući vikend s njegovima. Planovi, krediti, prijatelji, pa ipak, ponekad je zavidio starijem bratu. Sanjar, uvijek s glavom u oblacima, Ozren je bio sličan ocu, s čestim promjenama raspoloženja koje su varirale od totalno pozitivne osobe do zadnjeg depresivca. Emotivan, impulzivan, ali za razliku od oca, nije previše mario za druženje s prijateljima, nije ga brinulo što nema stan, nije čak niti auto imao. Pa ipak, hodajući Avenijom Većeslava Holjevca, preko mosta iznad Save, Luka nije mogao a da se ne zapita tko od njih dvojice zapravo ima život.
- Da, Ozren živi kod mame - razmišljao je Luka. - Ima četrdeset godina i upravo je dao otkaz jer mu se više ne radi u toj firmi. Ne radi mu se!? Isuse Bože! Pa tko to danas radi!? Ok, razumijem da ga tlače na poslu, da je samo jedna kockica koju melju i iskorištavaju dok ne pukne. Pa zar nije tako svima? Zar je meni bolje? Imam račune, imam kredit, tko mene pita sviđa li mi se posao? Pomirio sam se s tim. Odradim što moram. Ne, on više to ne želi! Pa svaka ti čast buraz! Jak si kad ti mama guzicu briše, a brat pomaže.
Sava je tekla, tamna, skoro crna, nezaustavljiva, Luka je zastao i gledao tu prirodnu silu vode, mirnu i staloženu, na putu. Bez pitanja, dogovora, odgovora, uvijanja, histeriziranja, samo je tekla i ulijevala spokoj. Put joj je određen i nezaustavljiv, savršen u svojoj određenosti.
- Na kraju, što se broji? Što iza mene ostaje? – upitao se. Moj epitaf može glasiti: „Uredno je živio i umro." Jebiga, buraz imat ćeš jači nadgrobni spomenik: „Pjesnik, ljubavnik, junak, nije jebao nikog ni pola posto." Nadam se da postoji život poslije života jer je ovaj toliko bljutav i jednoličan. Što je poanta svega? Biti zadovoljan ili zadovoljiti? Tko dijeli svjedodžbe, tko ocjenjuje kako živimo? Da li sam ja, upravo sada, zadovoljan sobom? Da me netko pita, da li sam zadovoljan svojim životom, što bih mu odgovorio? Ne znam, valjda, možda, nadam se. Isuse Bože! Toliko sam ga puta pljuvao i ismijavao ga, a on „živi", Ozren „živi" život. Dao je otkaz, jer ne želi više raditi gdje ga iskorištavaju! Ne odrađuje život. Kao ja. Upravo to! Odrađujem život! Odradio sam sve kako se očekuje i na kraju ću samo umrijeti. Pobjegao sam iz Novog Zagreba prvom prilikom, jer nisam želio biti poput pokojnog oca. Nisam cijeli život želio provesti u istom kvartu, a pogotovo ne s ekipom u lokalnoj birtiji. Crvenih, podbuhlih faca od alkohola i mržnje. Cijelih oceana mržnje. Prema poslu, prema susjedima, prema političarima, prema vlasti, prema drugim kvartovima, drugim gradovima, drugim zemljama, drugim rasama. Prema svemu imalo drugačijem. Mrzio sam kvart. Mrzio sam kvartovske „igrače". Ništa, učlanit ću se u planinarsko društvo, kupit ću bicikl, idemo vidjeti te Bavarske dvorce, Toskanu, putovati, „živjeti punim plućima". I to će me ispuniti? Hrpom fotka ću napuniti Facebook? Da i drugi vide kako je meni super? O Bože, Ozrene seronjo, ti voliš svoj život, mrzim te!
Prešavši cestu kod Lisinskog pogledao je zgradu u kojoj je imao stan, stan u kojem ga je čekala djevojka Lea.
- Možda je u tome poanta, biti zadovoljan sobom – pomislio je - biti tu gdje jesi i biti zadovoljan sobom, možda je to odgovor?
Nije čekao lift, popeo se stepenicama na treći kat i tiho otključao vrata stana. Izuo je cipele i produžio prema kupaonici.
- Hej – začuo je iz spavaće sobe Lein glas.
- Hej – rekao je.
- Jesi dobro? Što je bilo?
- Sve OK. Ozren je dao otkaz pa je stara pukla. Rekla mu je da je isti kao stari. Kako nikad ništa od njega neće biti. Kako ništa ne odradi kako treba i slična sranja, pa je Ozren popizdio i počeo razbijati. Galamio je da želi biti poput staroga, a ne poput nje, da želi biti zadovoljan sobom, a ne zadovoljavati druge. Uglavnom, na kraju su se sredili.
- Tipično za Ozrena, dati otkaz i reći da želi biti zadovoljan sobom kao izgovor.
- Ne slažem se, u biti mislim da ga razumijem – odvratio je Luka.
- Da? - Upitala je Lea.
- Da, reci mi, ti si zadovoljna ovim što imamo? Zadovoljna si sobom? Što da ti kažem da želim prekinuti s tobom?
- Molim!?
- Reci mi kako bi se osjećala, što bi mislila, što bi mi rekla da želim prekinuti s tobom? Ne mislim, pričamo, reci mi.
- Skinula bih ti sve po spisku!
- Upravo to! Zato mislim da je Ozren u pravu.
- Kakve to veze ima?
- Razmišljao sam, koliko je ovo što mi imamo dobro. Za oboje. Što nas u biti zadovoljava? Da nam drugi zavide ili nam plješću, da „lajkaju" ono što radimo? Od toga živimo, to nam hrani Ego? Želiš da drugi potvrđuju da „živimo" a ne mi? Zato sam te pitao što bi učinila da prekinemo.
- Ne znam, volim te, lijepo mi je i bila bih tužna.
- Da, bila bi tužna, no bi li samo rekla da ti je žao i nastavila živjeti ili bi se prepustila Egu i pucala na mene? Nemoj me krivo shvatiti, moj Ego veličine je manjeg kontinenta i vjerojatno bih te mrzio da me ostaviš, ali poanta je, dvoje „normalnih" ljudi, dvije samopouzdane osobe, zar ne bi samo poželjele sreću strani koja odlazi i nastavile živjeti?
- Dobro, razumijem to, ali kakve veze to ima s Ozrenom, i odakle sad to sve?
- Ne želim se probuditi za deset ili dvadeset godina i reći: „WTF!? Gdje sam bio, što sam radio!?" Gledaj, ne moram apsolutno ništa napraviti u životu, ne moram niti izići iz stana ali želim biti zadovoljan time. Poput njega. Ima li to smisla?
- Ima. Ali svejedno ću te ubiti ako prekinemo.
Nakon razgovora s Leom, rekao mi je da je krenuo po neku cugu i tad je naletio na mene. Kupili smo nekoliko piva u Pothodniku i sjeli na klupu na Zrinjevcu. Njemu se pričalo a ja nisam imao problema sa slušanjem. Pogotovo jer sam zaključio da razmišljamo na vrlo sličan način. Mislim da smo se tad i počeli češće družiti.

Pomislio sam da ga nazovem ali nije mi se razgovaralo pa sam odustao. Sjeo sam u auto i otvorio bocu. Snijeg nije padao. Rijeka Dobra je i dalje tekla, a ja nisam imao pojma što dalje. Razmišljao sam o Hani. Nisam joj ništa dugovao. Prekinuli smo jer je ona tako htjela. Možda me je povrijeđeni Ego vukao prema njoj. Pogledao sam se u retrovizoru.
„Nobody likes you. Everybody hates you. You're gonna lose. Smile you fuck..."
Dobri stari „Last boy scout".