A što ako nas netko čita?

Untitled Part 3

    Zaposlio sam se krajem Studenog u nekoj firmi koja je proizvodila svijeće. Bio je petak, dobio sam novce za taj tjedan i dodatno za prijevoz za naredni mjesec. Nisam namjeravao ganjati karijeru lijevajući vosak u kalupe, plan je bio izdržati barem mjesec dana. Nisam ni želio taj posao ali morao sam platiti režije.

Taj dan sve mi se nakupilo. Dizanje u pet sati, putovanje do posla, crnčenje cijeli dan i povratak doma. Mrtav umoran, bio sam sposoban samo iskapiti pivu i srušiti se u krevet. Bez novaca, bez volje, bez budućnosti. Uza sve to, pročitao sam prije par dana Hankovu biografiju, što me je toliko potreslo da sam ionako cijeli tjedan bio nadrkan. Zašto ljudi imaju potrebu popljuvati nekoga? Da bi se uzdigli? Gledao sam omiljenog pisca u drukčijem svjetlu i razmišljao o svom životu. Ma, jebiga! Što zna to piskaralo!? Lako je napisati biografiju o mrtvom čovjeku. Zašto ne pustiš da njegove riječi govore o njemu? Zašto se petljaš u nečiji život!? Jedino rješenje bilo je dokopati se još Hankovih priča i pjesama i sve to dobro zaliti viskijem kako bih isprao gorak okus njegove „biografije".

Uzeo sam novce koje sam zaradio za tjedan dana na poslu i te dodatne za prijevoz i kupio viski, pivu i nekoliko Hankovih knjiga. Sutra je subota, neradni dan, pa zašto ga ne proslaviti? Odlučio sam dati otkaz. Još bolje, nestati. Pokupio sam pare i zaboravio na svijeće.

Imao sam novce, imao sam cugu, imao sam knjige. To je bilo to! Jack-pot, dobitak na lotu, smisao života. Nitko mi nije trebao da bih bio zadovoljan. Nisam imao potrebu podijeliti to s nekim i upravo to, taj osjećaj zadovoljstva samim sobom bio je bolji od seksa. Kad znaš da ti nitko drugi ne treba. Kad ne trebaš potvrdu od drugih da se dobro osjećaš. Kad nemaš potrebu glumiti debila i vikati na sav glas:

- Gledajte kako je meni super!

- Gledajte kako sam ja super!

Upravo to je bio smisao života. Samo sebi sam odgovarao, samo sebe sam mogao sjebati u svakom trenutku i bez da me itko maltretira. Zaboravio sam na biografiju, Hank je bio Bog. Bio sam glup što sam imalo sumnjao u njega. Piva je tekla, Hankove rečenice su se nizale. Psalmi, evanđelja, cijela biblija po Hanku. To je bio čovjek! Svoj do kraja. Bez uljepšavanja i prostituiranja sebe. Kad je dobivao batine, pobjeđivao je. Mase su bile protiv njega i zato je pobjeđivao. Mase protiv individualca! Padali su pred njim, bojali su se jednog čovjeka! Rafali iz njegove pisaće mašine rušili su vlade, careve, cijele kontinente. Bez glumatanja, samo je bio svoj. Takav udarac masi bio je prevelik. Bio sam u euforiji. Držao sam Boga za jaja, smisao života bio mi je u rukama i onda je zazvonio telefon! Jebiga! Srušio sam punu čašu viskija dok sam pokušavao doći do mobitela.

- Bok, Iva je.

- Bok Iva.

- Ideš na koncert danas?

- Ne.

- Zašto? Pa svi idu.

- Imam neke druge planove.

- Pa, jesi doma? Anja i ja bi navratile do tebe. Mladen je rekao da ćeš sigurno ići, mislim da će i on doći do tebe.

- Doma sam, ali ne mislim na koncert.

- Možemo navratiti?

- Naravno.

Završio sam razgovor. Opet na zemlji, trenutak je prošao. Ekipa dolazi. Namjeravao sam se zaključati, odvrnuti glazbu i piti ali sam već navikao da stvari obično idu kontra mojih planova.

Imao sam stan u Gundulićevoj, u centru grada. Nekom igrom sreće povoljno sam ga unajmio. Možda jer je to najobičniji tavan nikada do kraja prenamijenjen u stan ili jer je vlaga izbijala iz zidova koje su presijecale drvene grede. U jednom trenutku prestao sam mariti. Sviđao mi se veliki otvoreni prostor. Jedino je kupaonica bila ograđena. Veliki krovni prozori propuštali su dovoljno svjetla. Ponekad sam stajao pod tim prozorima i promatrao krovove kuća, uživajući u tišini. Kuhinju i spavaću sobu pregradio sam visokim policama koje sam natrpao knjigama, vlasnik stana namjeravao ih je baciti. Cijeli stan prožimao je miris vlage i jeftinog vina. Nije me smetalo, navikao sam se, ionako sam uglavnom samo sjedio, slušao Grunge i pio. Tavanski kralj. Jedina prednost te rupe od stana bila je što je bio u centru grada. Imao sam dane otvorenih vrata cijelo vrijeme što se tiče ekipe s kojom sam se družio. Navraćali bi poslijepodne, uglavnom predvečer. Vino, pivo, rakija, bili su ulaznica. Nisam ih nikada zvao ali ih nisam ni odbijao. Biti trijezan, bio je gubitak vremena. U mislima sam uvijek bio u prošlosti ili budućnosti. Nikada u trenutku, nikada u sadašnjosti. Pio sam da bi usporio misli. Pokušavao sam uhvatiti trenutak. Zvono na ulaznim vratima prekinulo je tijek misli ali ne i depresiju u koju sam upao. Fil je stajao na vratima s bocom vina.

- Ej, frend. Jesi za vino?

- Naravno. – popio sam pola boce viskija ali sam mislio kako ću radije prijeći na vino nego dijeliti viski.

- Ideš ti na koncert?

- Nemam namjeru.

Nedugo je zatim i Mladen došao s Emom i nekom frendicom koju nisam znao. Donijeli su pivo pa sam i njih pustio. Petljao sam oko kompa i muzike u sobi dok su se oni zabavljali u kuhinji. Iva i Anja stigle su nakon njih. S Ivom sam nešto imao, uglavnom platonski, davno prije, dok mi Anja nije uletjela jedan dan i rekla da je zaljubljena u mene. Kao i obično, nisam mislio da ijedna cura može pasti na mene pa sam i tu nešto zasrao i ostao bez obje. Oko deset sati, bio sam pijan kao letva, Mladen je navaljivao da krenu na koncert. Nadao sam se da će ubrzo svi otići. Galamili smo i smijali se u kuhinji kad me je Iva pozvala na stranu. Gledali smo se u oči, bez riječi. Približila je usne mojima, poljubili smo se.

- Ideš na koncert?

- Ne.

- Svaki put zajebeš.

- Svaki put.

Ništa nije imalo smisla. Svijet nije imao smisla. Otići na koncert samo da bih rekao da sam bio na koncertu? Družiti se s nekim samo iz razloga da ne bi bio sam? Biti trijezan, ukalupljen i živjeti poput mase koja čeka na svoj red za umiranje? Zar nitko ne razumije u čemu je poanta?