A što ako nas netko čita?

Untitled Part 21

Kad sam se probudio nisam mogao otvoriti oči. Zujalo mi je u ušima, a usta i jezik su mi bili suhi kao da sam ih fenom za skidanje farbe sušio. Sve me je boljelo. Napokon sam polako otvorio oči. Soba mi je bila nepoznata, bila su još dva kreveta pored onog na kojem sam ležao. Uz prozor stajala je neka osoba, nisam je prepoznao. Pokušavao sam fokusirati zamagljeni pogled. Vjerujem da sam ispustio neki zvuk budući da se osoba pored prozora okrenula prema meni.
- Hej – nasmiješila se.
- Hana? – promrmljao sam i još jednom pogledao po sobi – gdje sam?
- U bolnici, Iva mi je poslala poruku s tvog mobitela. Buncao si u snu, spominjao si nju i mene i još hrpu drugih nebuloza.
- Kako sam dospio tu?
- Nakon koncerta, Iva i Fil su navratili do tebe. Našli su te na podu u nesvijesti. Vjerojatno si lupio glavom o gredu dok si otvarao prozor. Da nisu došli možda bi se i smrznuo. Imaš poseban talent za napraviti totalno sranje, moram priznati.
- Da, očigledno, od tad sam u nesvijesti? Zašto si ti tu? Nisi na Zavižanu?
- Zavižanu? Fakat ti nije dobro, zašto bih tamo bila?
- Nema veze. Idemo na cugu? – upitao sam.
- Ne, ne idemo na cugu. Prvo, još nekoliko dana ćeš tu biti i liječiti se, a drugo, Ivan je u Irskoj, ja idem idući tjedan.
- Hm, Ivan, serijski ubojica.
- Molim?
- Ma ništa, izgleda da sam malo jače lupio glavom.
Šutjeli smo nekoliko trenutaka.
- Završio si zbirku pjesama?
- Da, poslao sam rukopis izdavaču.
- Pa, sretno s tim, idem sad, a ti se oporavljaj.
- Hana? To je to? Gotovo? Odlaziš?
- Davno je bilo gotovo, samo tvoj Ego to ne želi prihvatiti. Ti si se pobrinuo da bude gotovo.
- OK – rekoh.
Nakon što je Hana otišla ležao sam neko vrijeme sklopljenih očiju. Začudilo me je što uopće ne razmišljam o Hani, znao sam da je naša priča gotova, nisam mogao prestati misliti na Anu. Cijeli moj put na Zavižan, Ivan, Hana, chat s Anom, sve sam to sanjao? Možda je ipak istina da ti cijeli život preleti u očima prije smrti, samo što sam ja još bio živ. Činilo mi se tako stvarnim.

Bio sam žedan. Pored kreveta je bio ormarić na kojem je bila boca s vodom, zdjela s mandarinama, vjerojatno od Ive i moj mobitel. Dohvatio sam bocu i otpio gutljaj vode, odložio je natrag na stolić i posegnuo za mobitelom. Namjeravao sam poslati poruku Ivi i Filu i zahvaliti im. Ikona programa za chat treperila je na zaslonu mobitela.

- Hej, nisi mi rekao kad se vraćaš u Zagreb :) - dolazna poruka od Ane.