A što ako nas netko čita?

Untitled Part 20

- Jesi ga ti pročitala do kraja? – upitala je Lidija.
- Ne.
- U jednu ruku, ne moraš više brinuti, mislim da ti je „dragi" poginuo.
- Molim? – užasnuto je upitala Ana.
- Draga, to je samo lik u romanu i hrpa slučajnosti.
- Slučajnosti!? Noćna mora! Sve to je noćna mora.
- Ne znam kaj da ti kažem. Nisi mi rekla u čemu je problem.
- Molim?
- Draga, ubila bih da izgledam kao ti, muškići sline kad te vide. U čemu je problem? Inače odbijaš sve koji ti priđu.
- Problem? – Ana je zamišljeno gledala u čašu. Ustala se i donijela drugu bocu vina pa natočila sebi i Lidiji - ne znam. Problem je Lidija, da nakon što si s nekim godinu dana i onda ti on kaže da si loša u seksu i da je to razlog prekida. Problem je što nakon toga ti poševiš tri njegova frenda, odjednom.
Lidiji je u čudu gledala kao da prvi puta vidi Anu, zamalo je ispustila čašu iz ruke.
- Problem je – nastavila je Ana – kad nakon toga ne izlaziš mjesecima iz svoje sobe jer se mrziš toliko da bi se ubila. Naravno, to sve prođe nakon nekog vremena i kreneš opet izlaziti, upoznaješ ljude, pokušavaš zaboraviti i oprostiti sebi i onda upoznaš nekog. U trenutku ludosti ili iskrenosti, jer misliš da si napokon upoznala nekog dobrog, nekog tko te razumije, nekog tko te voli, otvoriš se i pričaš o svemu, a nakon toga, taj netko, nakon par savršenih godina, okrene ti leđa. Postane stranac i počne te odbacivati. Problem Lidija, je u tome da si ne želim dopustiti još jedan pad, a sve ovo je – nemoćno je slegnula ramenima – previše.

Lidija je pogledala svoju praznu čašu, ustala se, natočila i ponovnosjela.
- Uh, – samo je rekla, ponovno se ustala i zagrlila Anu – nisam znala, žao mije. Ma, zajebi to sve! Slušaj, predivna si, da sam lezba, bila bi moja!
To je izmamilo Ani smiješak.
- OK. Imamo čudnu ali jebeno čudnu situaciju. Zatreskana si u nekog virtualnogtipa s chata koji i nije skroz virtualan. Mislim da si zaljubljena u njega jerje on lik iz romana, i kao takav, nije stvaran i ne može te povrijediti, ali toje samo moje mišljenje. Uh, zeznuto je, bez obzira stvaran ili ne – A što ako svenas netko čita? – Upitala je Lidija.
- Ma daj Lidija, nismo u Matrixu.
- Ne, ne mislim to, svi mi imamo povijest i neku svoju priču, što ako su sveveć negdje zapisane? Što ako si ti uletjela u nečiju priču? Zar ne bi željelapročitati svoju priču?
- Ne!
- Zašto? Mene baš zanima što u mojoj piše.
- Mene ne.
Rukopis je ležao pored stolića u dnevnoj sobi, Ana i Lidija su šutjelegledajući ga.