A što ako nas netko čita?

Untitled Part 10

Pokrenuo sam auto. Bio sam stvarno tužan i umoran. Zaustavio sam se nakon samo par kilometara pored ceste i otvorio aplikaciju na mobitelu. Odlučio sam poslati poruku Hani. Znao sam da odgovora neće biti. Niti inače nije odgovarala. Kad bih se nalio, svladale bi me emocije, zaboravio bih na sve loše, na sve svađe i slao joj poruke. Želio sam joj napisati kako razumijem da joj je trebalo prostora. Da razumijem zašto je plakala za nekim tipom s kojim je provela nekoliko mjeseci, a ne za mnom s kojim je bila nekoliko godina. S njim, radila je što je htjela, kako je htjela i kad je htjela. Želio sam napisati kao vjerujem i da je njemu bilo super, sex i zezancija bez obveza. Napisao bih i da mi je žao jer je ona poželjela nešto više, a on je tad prekinuo. Razumio sam i njega. Kad je emotivni dio došao na red, povukao se. Taj dio bio je rezerviran za nekoga, ali ne za nju. Razumio sam ga jer je i kod mene isto. Taj dio emocija koji čini razliku u cijelom odnosu kod mene je bio rezerviran za nju. Netko se može pomiriti da je izgubio taj dio i prihvatiti ono što se nudi kao alternativa. Većina tako i živi. Onda je to samo dobro usklađen socijalni dio. Fizička privlačnost, slični interesi, muzika, filmovi, knjige, hrana. Dovoljan je samo TV između i dvoje ostari u prividu idilične veze. Cimerski odnos. Kompatibilnost. Internet veze. Nakon nekog vremena nema ljubljenja, držanja za ruku, sjedenja u krilu u tramvaju. Emocije su mrtve. Samo kompatibilan socijalni dio.

Nisam joj poslao poruku. Uzeo sam bocu i potegao nekoliko gutljaja.Upalio sam auto da se zagrije. Bilo je oko tri sata poslijepodne, sunce je sjalo na playback, nije bilo topline.