A što ako nas netko čita?

Untitled Part 12

Pogledao sam mobitel. Dobio sam mail od frenda. Natječaj za kratku priču i novčana nagrada. Lijepo je kako vjeruje u mene, ja sam davno prestao. On je pisac, urednik, kolumnist i vjeruje da i ja znam pisati, a to me rastužuje. Ne smatram se piscem, prelijen sam za to. Dok taj moj prijatelj piše, ja pijem. Pošaljem ponekad te rijetke priče i pjesme koje napišem i objave ih, u biti, mislim da je negdje objavljeno sve što sam napisao ali to me samo rastužuje još više. Ne volim varati ljude, loše se osjećam, a oni to čitaju i objavljuju i misle da sam pisac, pjesnik. Stvarno ne volim tako varati ljude, baš se loše osjećam. Pisanje je posao, gadan posao ako nisi Bukowski, a ja nisam. More rečenica vrti mi se u glavi i polomim se dok samo jednu uhvatim i spustim na papir. Pijem dok pišem, pijem da usporim te lude riječi i uhvatim koju dovoljno dobru da bi je zapisao. To bolesno stanje, kad bih pokušavao pisati, redovno bi završavalo s mamurlukom i usranim tekstovima pa sam na kraju odustao od pisanja i samo pio.

Vrijeme vani odgovaralo je mom raspoloženju. Naoblačilo se, tmurno, tužno, sjetno, usporeno. Na neki način, odgovaralo mi je, osjećao sam se dobro, kao da smo usklađeni. Možda dva negativna daju pozitivno? Ne znam, potegao sam još par gutljaja i zapalio drugu cigaretu. Razmišljao sam da pošaljem pismo s mojim pjesmama gospodinu Šindoliću. Čovjek je pio s Bukowskim, Ginsberg mu je čitao pjesme, družio se s Warholom, bio je jedan od najvećih. Jedan njegov komentar mojih pjesama značio bi mi više od bilo kakvog objavljivanja. Možda to i napravim. Šteta što sam tako prokleto lijen. Ponekad se osjećam kao boca u moru. Prepustim se valovima da me nose pa gdje stignem. Zabavno je ali možeš svaki čas tresnuti od neku stijenu. Mislim da me to opisuje kao nestabilnu osobu, što u biti i jesam. Ne mislim, niti želim nešto loše, ali nemam cilj u životu i nije mi bitno imati ga, prepuštam se i samo plutam. Općenito, mišljenja sam da čovjek može sve što poželi ako ima neki cilj, a mene to zamara. Stan, auto, posao, žena, doručak, ručak, večera, TV, druženje, spavanje, sex, obiteljski ručak, ljetovanje, igre na sreću, pa onda malo bolji auto, pa kućica u cvijeću, više novaca, ogovaranje uspješnijih, krediti, skuplja ljetovanja, još novaca, još slika na Facebooku!

Tužno, baš tužno se osjećam jer ću ga opet iznevjeriti. Hamsun, Fante,Bukowski, oni su znali pisati, Ammaniti, Zafon, Polansky oni znaju pisati, aja, ja se uglavnom prevlačim po sobi, ispijam vino i pitam se hoću li i jednudobru rečenicu ikada napisati.
Dva dana nisam jeo, možda je u tome problem. Ne mogu jesti, uopće nemam volje.Hrana mi je kao nužno zlo, gubljenje vremena. Trebao sam nešto drugo, nešto dame pokrene.
Gledao sam u taj mobitel. Činio mi se kao neka jako tužna naprava,umrtvljen,nije bilo poruka, niti poziva. To u biti nije bilo ništa čudno, veselio sam sepozivu ili poruci ali sam ih rijetko upućivao pa su se tako i oni prorijedili ina kraju skoro prestali. Prijateljstvo nije jednostrano, moraš i sam neštodati, a ja sam bio prelijen. Brzo sam gubio interes za uobičajene razmijeneinformacija i ogovaranja. Volio sam prijatelje ali mi je trebalo nešto novo,novi pogled, nova priča, novo iskustvo.
Pokrenuo sam neki program za chat. Mogao sam odabrati što želim, pričanje,upoznavanje novih prijatelja ili ljubav. Zanimaju li me cure ili dečki. Odabraosam pričanje s curama. Početno uzbuđenje izazvano nečim novim, polako jenestajalo pojavom hrpe fotografija cura. Počeo sam se pitati što one traže nachatu? Koji je pravi razlog? Dosada? Ne imanje vremena za upoznavanje i pričuuživo? Nesigurnost? Ekshibicionizam? Potreba da te netko pohvali i„lajka"? Pregledavao sam te fotke i pitao se koliko je dobra ideja što samtu. Nisam znao što bih rekao, kako uopće započeti razgovor. Da glumim nekogsuper cool tipa? Nisam to bio. Da započnem razgovor s nekom cool forom? Daigram na hard – to – get? Bože! Što ja radim tu!? Totalno depresivno.
Nakon skoro sat vremena pregledavanja, zaključio sam da smo ionako svi vizualnitipovi i da mogu bilo kojoj od tih cura reći bilo što, a jedino o čemu ovisiodgovor je o tome da li joj se sviđa moja fotka ili ne. Gasio sam i palio tajchat, pregledavao sva ta lica, prazan i bez ideje, ništa nisam osjećao. Već samodustajao i onda sam ju ugledao! Duga crna kosa polu-skrivena maramom,prekrasne smeđe bademaste oči. Blago je nakrivila glavu u stranu i gledala ukameru. Izgledala je kao da sanjari o poljupcu i nudi te predivne usnice.Cijela fotka bila je u nekom New York Art štihu. Poželio sam pričati s njom,poželio sam dobiti njenu poruku. Prvotno uzbuđenje se vratilo. Nisam znao štobih joj rekao. Nisam mogao razmišljati. Potegao sam još vina i gledao u fotku.Uživao sam u njenoj ljepoti. Nisam bio cool tip niti sam izgledao kao netko nakoga bi cure padale. Sve u svemu, bilo je jednostavno započeti razgovor. Rekaosam ono što mislim. Nisam očekivao odgovor ali sam ga želio. Gledao sam umobitel i čekao. Nije bilo odgovora. Popio sam još vina i zapalio cigaretu, staviosam CD u player, pustio Alice In Chains i pokrenuo auto.
Dok sam vozio, s uske, od snijega jedva prohodne ceste, koja je planinom odKutereva vijugala put Krasnog i dalje prema Zavižanu, promatrao sam Krasnarskopolje. Na snijegom prekrivene livade, spuštala se magla. Gusta i bijela, kao daje puzala preko doline omeđene planinama. Opčinjeno sam promatrao. Sumrak kojije naglo prigušio dnevnu svjetlost u meni je izazvao osjećaj neugode od kojegami se koža naježila. Zveckanje praznih limenki od piva na suvozačkom sjedaluvratilo me je u stvarnost.
Stigao sam do hotela, uzeo sobu i mrtav umoran uputio se prema njoj, sa željomda što prije stanem pod vrući tuš. Soba je bila klasično spartanski uređena.Krevet, ormar i radni stolić. Dok sam spremao ruksak u ormar, primijetio sam dasu donje police obložene novinama. Nisam niti očekivao pet zvjezdica, ali ovoje bilo smiješno. Moja baka je tako oblagala police da ih zaštiti, ali nisam toočekivao u hotelu. Pažnju su mi privukli naslovi tih novina. „Nestaliplaninari", „Pronađen samo bicikl", „Bezuspješna potraga za posadom Cessne".Pomislio sam kako osoblje hotela ima čudan smisao za humor.
Par piva ostalo je u ruksaku pa sam otvorio jednu. Nisam imao niti najmanjeideje gdje bi Hana mogla biti. Zvuk vjetra koji je zavijao pod prozorima unosioje dodatni nemir u moje misli i osjećaje. Stresao sam se unatoč toplini sobe.