A što ako nas netko čita?

Untitled Part 18

Znam da sam bio sjeban na više razina, ali zašto sam se sad uvalio s ovom curom i kuda to sve ide nisam mogao niti zamisliti. U što sam nju uvalio? Gadio sam se sam sebi. Nije zaslužila nekog kao ja. Bila je predivna, jedna od onih cura kojima se diviš iz daleka, za kojom se i žene okrenu na ulici. Od onih kojima se možeš samo nakloniti i poljubiti ruku jer su ti se usta osušila a riječi isparile. Od onih koje nježno pokrivaš dok spava milujući joj kosu, a Bogu zahvaljuješ na sreći koju ne zaslužuješ. Bar ne netko kao ja.

Sjetio sam se vremena koje sam proveo u Africi. Tamo sam barem znao na čemu sam. Uživao sam biti sam. Piti i kurvati se. Kurve su bile svuda. Pristojne i zauzete cure bile su s muževima. Nisi mogao fulati. Nisam tražio ljubav, bježao sam od nje. Želio sam zaboraviti Hanu i završio u sred jebene Afrike. Sjetio sam se jedne večeri.

Bilo mi je dosta riže. Indijci i Kongoležani trpali su je uz svako jelo koje su radili. Zaželio sam se kruha pa sam rekao Nairu da me ostavi u Jesu Ni Jibu, supermarketu u ulici Route de Sake, kojom smo prolazili putem kući nakon posla. Od prvoga dana kako sam stigao u Congo tj. Gomu kupovao sam u Ni Jibu. Nakon osam sati u uredu, još uvijek mamuran od prethodne noći, htjeo sam prošetati. J&B je bio savršen whiskey ali nikako da ispari. Naira i ostale indijske cimere poslao sam doma, ionako su već gunđali što se moramo zaustavljati kod marketa. Stajao sam nekoliko trenutaka ispred dućana i razmišljao što da kupim osim kruha. Možda je prošlo nekoliko sekundi prije nego li je desetak malih Kongoležana skužilo znak dolara na cesti, tj. mene. Nisam imao niti živaca niti volje za objašnjavanjem kako nemam novaca pa sam psovao i odgurivao te male napasti. Bio sam mamuran i umoran, a odvratna kombinacija sparine i crne vulkanske prašine kojom je cijela Goma bila prekrivena užasno me je živcirala. Umjesto u market odlučio sam ući u prvi bar koji vidim. Nisam dugo trebao tražiti. Na željeznim vratima visokim skoro dva metra netko je rukom naslikao oblak i napisao "Night Club". Bilo je tri sata poslijepodne.

Dvije stvari su mi se motale u mislima dok sam ulazio u taj bar. Prva, kako bijelcima nije preporučljivo ulaziti u lokalne barove, a druga je bio omiljeni citat iz filma "Last Boy Scout". - "Nobody likes you. Everybody hates you. You're gonna lose. Smile you fuck."

Zakoračivši unutra, prvi dojam bio mi je kao da ulazim u nečije dvorište. Cijeli prostor bio je ograđen visokim zidovima. Par metara od ulaza nalazio se biljarski stol za kojim je bilo četiri ili pet Kongoležana koji su me detaljno odmjerili i prokomentirali. Pretpostavljam da nisu očekivali bijelca u lokalnom baru. Nakon nekog vremena navikneš se da si Muzungu, što je za crnce nešto kao Nigger za bijelce. Sredinu toga prostora zauzimao je plesni podij. Pronašao sam slobodan stol u blizini šanka i sjeo. Zapalio sam cigaretu i promatrao ekipu na podiju nadajući se da neću morati do šanka po piće. Dio ženske ekipe s plesnoga podija bio je obučen u tradicionalne kostime koji su meni izgledali kao iskrojeni iz nekih bolesno šarenih zavjesa, drugi dio izgledao je kao da je upravo završio snimanje nekog MTV spota, tj. bile su polugole. Muški su također bili podijeljeni glede stila. Jedan dio njih obučen u košulje i „hlače na crtu", dok je drugi dio izbacio bokserice i pustio hlače do pola guzice.

Nakon što me svaki posjetitelj koji me je opazio dobrano promotrio, napokon se i konobar dovukao do mene. Pokušao sam naručiti ono što obično pijem, whiskey-colu ali je konobar zapeo da moram kupiti cijelu bocu ako to želim piti. Nije mi bio problem popiti bocu whiskeya ali bio sam nadrkan pa sam se natezao s njim glede toga navodnoga pravila. Moj francuski je bio jednako loš kao i njegov engleski pa sam se ja izdašno pomagao psovkama na hrvatskome, a mislim da niti on nije ostajao dužan režeći na kiswahiliju. Ne znam koliko bi to prepucavanje trajalo i kako bi završilo da nismo bili prekinuti.
-Hey! My friend!- Povik koji je dolazio obojicu nas je zaustavio u pola riječi. Pogledao sam u smjeru iz kojega je dolazio.
- Hey! Mr. Sadiki!- Pozdravio sam nasmiješenoga predstavnika SDV Transami, firme čiji su kamioni dovozili robu za firmu u kojoj sam ja radio. Niti Sadikijev engleski nije bio savršen ali je bio ipak dovoljno dobar da bih ga razumio, za razliku od većine Kongoležana koja je govorila ili francuski ili kiswahili. Nešto je rekao povišenim glasom konobaru koji je ispričavajući se odjurio da bi nam obojci nakon par trenutaka donesao piće. Meni whiskey-colu, a Sadikiju - Primus, lokalno pivo.
- Pa prijatelju, od kuda ti u mojoj kući?
- Tvojoj? Ovo je tvoj klub?
- Da - osmijeh mu nije silazio s lica.
- Ah, eto. Obilazim barove koji nisu na UN listi preporučenih - rekoh, što je Sadikija natjeralo da se zagrcne od smijeha.