A što ako nas netko čita?

Untitled Part 8

Dok sam rovao po ruksaku u potrazi za alkoholom, zaključio sam kako su ljudi skloni tražiti instant rješenja za svoje probleme. I opet odlutao u mislima.

Psihoterapeut, horoskop, crkva, kladionica, sve to dođe na isto. Tražišda ti netko drugi rješava probleme. Jednom sam tako na nagovor Hane išao nabračno savjetovanje. Ništa kao u filmovima. Najobičnija soba, komoda uza zid svazom bez cvijeća i nekoliko stolica. Ni traga od kožne sofe na koju bipacijent legao i istresao svoje probleme psihijatru. Nije bilo čak niti radnogstola. Pardon, rekao sam psihijatar, ovaj „naš" nije bio psihijatar negopsihoterapeut. Psihijatar, psihoterapeut, po meni je jedina razlika štopsihijatar radi s „luđacima", a psihoterapeut s „luđacima s parama". Nonebitno, svi smo mi malo ludi na ovaj ili onaj način. Budući da smo bili kodpsihoterapeuta pretpostavljam da je moja „bolja polovica" mislila da imamopara. Naravno da sam ja bio protiv i njenih terapija i zajedničkog odlaska jersam bio uvjeren da se time ionako ništa ne rješava. Zašto bi mi netko trebaoreći da imam problem i još mi to naplatiti? Samo da udovoljim, pristao sam daga oboje posjetimo u svrhu savjetovanja parova. Ne da nisam bio sretan zbogtoga, bio sam totalno nadrkan, ali kako god, bili smo tu. Na tri stolice, onalijevo od mene i on ispred nas. Psiho trokut. Za početak sam odlučio samopromatrati njihovo veselo ćakulanje kao uvod u predstojeću predstavu tj.savjetovanje. Razgledao sam sobu i namještaj kad je započelo.
- Ja radim na sebi cijelo vrijeme – rekla je.
- Da, tako da mene jebeš sa svojim kompleksima – odvratio sam u mislima.Psihoterapeut Tomica samo je pun razumijevanja kimao glavom.
- Ja nosim cijelu ovu vezu, da nema mene, ne bi niti nas bilo već odavno, a onuopće ne želi komunicirati – nastavila je.
- Pa, kad bi mogao doći do riječi, ili kad bi slušala što govorim, možda bi iimao volje za razgovor – rekoh u sebi. Psihoterapeut Tomica izgledao je punrazumijevanja i suosjećanja. Na trenutak me je uplašio jer je izgledao kao daće suzu pustiti, a ja nisam imao papirnatih maramica pri ruci.
- Svjesna sam svojih problema i radim konstantno na njima, za razliku od njegakoji ne želi niti pokušati – dodala je .
- Joj, radiš kurac! Da toliko radiš na sebi, a ne na drugima tj. na mijenjanjudrugih umjesto sebe, već bi bila jebeni jednorog – opet sam joj odgovarao umislima. Tomica je pun razumijevanja i potpore kimao glavom.
- A ti? Kako se ti osjećaš? Što misliš o ovome? – Upitao me je.
- Zabavno – odgovorio sam ironično i nastavio:
- Osjećam se kao doma. Ona priča i ništa ne kaže, a ja se pravim da slušam.
- Eto! Upravo tako! – Vrisnula je.
- Tako se osjećaš? – Ozbiljno me je pogledao Tomica.
- Evo, pokušat ću objasniti što mislim o njenim odlascima na psihoterapiju injenom radu na sebi i svemu ovome – započeo sam.
- To je kao da odeš kod zubara, on te upita kako si a ti mu odgovoriš da teboli zub. Zatim te upita koji zub, a ti mu pokažeš. Nakon toga te pita štomisliš koji je razlog da te baš taj zub boli, a ti mu odgovoriš da je razlogkarijes ili ispala plomba ili nešto treća. Zubar tada učeno klima glavomodobravajući i pušta te da malo razmisliš o tome. Nakon toga idete u dubljuanalizu pa te pita što je dovelo do toga da te boli zub, a ti mu odgovaraš dasi jeo puno čokolade, nisi tri puta dnevno prao zube i obećaješ da ćeš poraditina tome i popraviti se. Na što ti zubar čestita na spoznaji objašnjavajući daje to prvi korak ka izlječenju. Oboje sretni i zadovoljni mašete repom. Zubarje naplatio, za ništa, a ti si presretan jer si proniknuo u dubinu svoje boli aujedno izbjegao turpijanje po zubu. Poanta je da spoznaja o problemu ne rješavaproblem! Zub je i dalje pokvaren. If you get my drift? – pogledao sam moju„bolju polovicu" i vidio je kako crveni tik pred eksploziju. Tomica je pokušaonešto reći ali sam ga preduhitrio i nastavio. Gdje je pravi zubar? Gdje sukliješta i čupanje zuba? Kada dolazi taj dio? Ona dolazi na terapiju i sva jesretna otkrivanjem novih spoznaja o sebi, a problemi, kompleksi i frustriranostostaju. Dakle, sve ovo je ništa koristi – zaključio sam.
- Ja sam tu da usmjerim čovjeka i pomognem mu da otkrije svoje probleme, a neda ih rješavam umjesto njega! – Branio se Tomica.
- Pa to ja tvrdim cijelo vrijeme. Ne treba mi netko reći da imam problem, toznam i sam, a opet, ne postoji nitko tko bi mi rekao kako da riješim problem.To moram sam. Pa čemu onda sve ovo? – Upitao sam.
- Ti nisi normalan! – viknula je prema meni ne mogavši više izdržati.
- Meni je stvarno dosta, zato ja ne mogu s njim! On ništa ne razumije. Pa jasam, ne stepenicu, nego cijeli svijet iznad njega! – Vrištala je moja, sadabivša „bolja polovica" obraćajući se svome psihoterapeutu.
- Da, definitivno kao doma, žali Bože novaca. Nema instant rješenja. Tek kadposložiš sebe, ostalo se samo počne slagati – pomislio sam i uputio se k vratima.