Moj Muskarac OPSESIJA

Šesto poglavlje

                                  Posve sam budna, iako se alarm još nije oglasio. Nisam ni oka sklopila. Uz dug, razvučen uzdah izvučem se iz kreveta i krenem u kupaonicu istuširati se. Ĉeka me naporan dan u Lussou, pa je bolje da se primim posla. Provest ću dan na nogama, jureći kompleksom kako bih provjerila je li sve u redu, pa navučem široke, poderane traperice ne mogu ih baciti bijelu istrošenu majicu i klompe.     

                                 Skupim kosu u neuredan rep i pomolim se da se ponaša pristojno kad je navečer pokušam urediti u frizuru. Sumnjam da ću imati vremena za tuširanje kod kuće, pa uzmem mali kovčeg i napunim ga svime što će mi kasnije trebati za tuširanje u Lussou. Uzmem torbu za odijelo i spremim u nju usku haljinu boje trule višnje, dugu do koljena. Uredno je sloţim, nadajući se da se neće izguţvati. Na kraju uzmem crne baršunaste cipele s potpeticama i naušnice od crnog oniksa pa provjerim je li u torbi sve što trebam. Napatit ću se dok je budem vukla sa sobom kroz podzemnu, ali bez automobila nemam drugih mogućnosti. Kate bi mogla lako otići u Yorkshire s Margo. 

Spuštajući se niza stepenice, iznenađeno ustanovim da su moji ključevi od automobila na otiraču. Znači, tip se urazumio i vratio mi auto. Znači li to da se urazumio i prestao me progoniti? Je li shvatio? Mozda jest, jer otkako je sinoć izjurio nije bilo ni poruka ni poziva. Jesam li razočarana? Nemam vremena sada razmišljati o tome. 

„Idem", viknem Kate. 

„Auto je stigao." Ona proviri kroz vrata radionice. 

 „Sjajno, sretno. Doći ću kasnije probati sav taj skupi šampanjac." 

„O, da. Vidimo se kasnije." 

                             Krenem prilazom i zastanem kad nasred pločnika ugledam razbijen jeftini model mobitela. Odmah znam odakle se tu stvorio. Gurnem ga u kanalizacijski otvor i nastavim do automobila, ubacujući stvari u prtljaţnik. Uskočim na vozačko sjedalo i shvatim da sam kilometrima udaljena od upravljača. Nasmijem se pa pomaknem sjedalo naprijed, kako bi mi stopala dosegla papučice i pokrenem automobil. Gotovo iskočim iz koze kad iz zvučnika zatresti Blur. Je li njegov loš sluh znak starosti? Stišam ga i stresem se kad čujem riječi pjesme. Svira Country House. Utišam djelić sebe koji bi se smijao toj njegovoj šali i izvadim CD. Mislim da u čitavom zivotu nisam upoznala nekoga toliko uobrazenog. Zamijenim nezeljeni CD s albumom Chillout Sessions od Ministry of Sound i krenem prema Dokovima svete Katarine. 

                      Zastanem ispred Lussoa, pokazem lice kameri i vrata se odmah otvore, propuštajući me na parkiralište. Dok iz prtljaznika vadim radnu torbu i krećem prema zgradi, vidim dostavljače hrane kako istovaruju posuđe i čaše. Bila sam ovdje milijun puta, a još me uvijek šokira ekstravagancija ovog mjesta. Dok ulazim u predvorje, ugledam Clivea, jednog od portira, kako se igra s novom računalnom opremom. On je dio ekipe koja će stanarima osiguravati uslugu kakvu imaju gosti hotela sa šest zvjezdica; organizirat će im sve, od nabavke namirnica i karata za kazalište, do čarter letova helikopterom i rezervacije mjesta u restoranima. Krenem po mramornom podu, ulaštenom do savršenog sjaja, prema Cliveovu golemom, zaobljenom pultu. Usput ugledam desetak pazljivo raspoređenih crnih vaza i na stotine crvenih ruza. Barem neću morati poţurivati isporuku cvijeća. 

„Dobro jutro, Clive", kazem, priblizavajući se njegovom pultu. On podigne pogled s jednog od zaslona. Na njegovom prijateljskom licu jasno je vidljiva panika. 

„Ava, četiri sam puta u tjedan dana pročitao ovaj priručnik i svejedno nemam pojma. Nikad nismo imali nešto ovakvo u The Dorchesteru."

„Ne moze biti tako teško", umirim starog momka. 

„Jesi li pitao sluzbu osiguranja?" U očaju baci naočale na stol i protrlja oči.