Moj Muskarac OPSESIJA

Trideseto poglavlje

Naglo se probudim i uspravim u krevetu. Osjećam se osvjezeno, budno i odmoreno. Jedino što mi nedostaje je Jesse. Zavirim pod pokrivače i shvatim da sam još u donjem rublju, ali bez košulje. Ne sjećam se dolaska u krevet. Nekoliko trenutaka sjedim u tišini i slušam uporno zujanje praćeno nekakvim lupkanjem koje dopire iz daljine. Što je to? Put do ruba kreveta, pa do hodnika, traje čitavu vječnost. Na hodniku su zvukovi nešto glasniji, ali i dalje prigušeni. Pogledam donji prostor, ali ne vidim ni traga Jesseju. Zaključim kako je u kuhinji pa se spustim niza stepenice. Dok se priblizavam dovratku, zastanem i napravim korak unazad, pa pogledam kroz staklena vrata u teretanu. Jesse je ondje, u hlačicama, i uništava traku za trčanje. Promatram ga kako trči okrenut mi leđima, a njegova gola koza svjetluca od kapljica znoja dok na televizoru iznad svoje glave gleda sportske vijesti. Ostavim ga na miru. Već sam mu upropastila jedno trčanje, pa odem u kuhinju, pristavim vodu i krenem pripremiti kavu. Sobu ispuni poznati zvuk zvonjave mojeg mobitela. Ogledam se po kuhinji i ugledam ga kako se puni na radnoj plohi. Uzmem ga i skinem s punjača. To je moja majka i odmah se prisjetim njezinog jučerašnjeg poziva onoga koji nisam uzvratila i koji stvarno, ali stvarno ne zelim uzvratiti. Posve sam budna, a moje dobro raspolozenje trenutačno je nestalo. 

„Bok, mama", veselo je pozdravim i iskrivim lice u iščekivanju. Slijedi isljedničko propitkivanje. „Oh, ziva si. Joseph, opozovi potragu. Pronašla sam je!" Zakolutam očima na majčino poimanje duhovitosti. 

 „Shvatila sam. Što je Matt htio?" 

„Nemam pojma. Taj nas tip nikad nije nazvao dok ste bili zajedno. Pitao je kako smo, čavrljao, znaš već. Zašto nas on zove, Ava?" 

„Ne znam, mama", umorno zastenjem. 

„Spomenuo je drugog muškarca." 

„Doista?" Glas mi je visok i sigurna sam da posve otkriva moje iznenađenje, a vjerojatno i moju krivnju. Proklet bio, Jesse Ward, što si mi uzeo mobitel. Bilo bi jednostavnije opovrgnuti Mattove priče, da ne moram objašnjavati i tajanstvenog muškarca koji se jučer javio na moj mobitel. 

„Da, rekao je da se viđaš s nekim novim. Tako brzo, Ava? Stvarno?" 

„Mama, ne viđam se ni s kim." Brzo se ogledam preko ramena kako bih se uvjerila da sam i dalje sama. Osim toga, nije baš samo da se viđam s nekim. Zaljubljena sam u njega. 

„Tko je onaj muškarac koji se javio na tvoj mobitel?"

 „Rekla sam ti, samo prijatelj." 

„Dobro. U dvadesetima si, ziviš u središtu Londona i upravo si izašla iz usrane veze. Nemoj pasti u naručje prvog muškarca koji ti pokaze malo paznje." Smjesta pocrvenim do korijena kose, iako me ne vidi. Mislim da se ono što mi ovaj muškarac pruţa, teško moze okarakterizirati kao „malo paznje". Mama ima tek četrdeset i sedam, Dana je rodila s osamnaest, a mene s dvadeset i jednom pa je propustila sve prednosti mladosti u Londonu. Znam da joj neće biti drago saznati da sam poludjela od pozude. 

„Neću, mama. Samo se silno zabavljam", uvjerim je. I stvarno se zabavljam. Samo ne onako kako je ona zamislila. 

„Kako je tata?" 

„Ma znaš. Lud za golfom, lud za badmintonom, lud za kriketom. Mora stalno biti u pokretu ili će poludjeti." 

,,I to je bolje nego da se cijeli dan ne miče iz sjedećeg polozaja", kazem, uzmem šalicu iz ormarića i priđem hladnjaku.