Moj Muskarac OPSESIJA

Drugo poglavlje

„Jesse, gospođica O'Shea, Rococo Union", najavi me Veliki Tip.
 „Sjajno. Hvala ti, Johne." 

             Iz stanja divljenja prebacujem se ravno u stanje iznimne pribranosti i leđa mi se usprave. Ne mogu ga vidjeti jer ga zaklanja golemo tijelo Velikog Tipa, no taj promukli, ugodni glas sledio me na mjestu. U svakom slučaju ne zvuči kao da dolazi od bucmastog Gospodara Imanja koji puši cigare i nosi prsluk. Veliki Tip ili John, kako sam upravo čula da se zove, pomaknuo se ustranu i ja prvi put spazim lik gospodina Jesseja Warda. Moj dobri Boze!

             Dok mi srce udara o rebra, a moje nervozno disanje hvata taj luđački tempo, iznenada osjetim prazninu u glavi, a usta mi ignoriraju upute mozga da izgovore bilo što. Stojim ondje i piljim u tog čovjeka, a i on pilji u mene. Njegov promukli glas sledio me na mjestu, a pogled na njega... 

             Pogled na njega pretvorio me u ukočenu, drhtavu olupinu. Ustane sa stolca, a ja ga pratim pogledom. Jako je visok. Lezerno je zavrnuo rukave na bijeloj košulji, a oko vrata ima vezanu crnu kravatu koja mu opušteno visi na širokim prsima. Obilazi masivni stol i polako mi prilazi. I tad ga u potpunosti doţivim. Progutam slinu. Toliko je savršen da je to gotovo bolno. Njegova zagasitoplava kosa izgleda kao da je pokušao oblikovati nekakvu frizuru, ali je od toga odustao. Oči su mu tamnozelene i previše intenzivne, a dvodnevna brada pokriva njegovu snaţnu čeljust, ni najmanje ne skrivajući lijepe crte lica. Blago je preplanuo i jednostavno je... O, Boze, prelijep. Je li ovo Gospodar Imanja? 
„Gospođice O'Shea?" 

             Pruzi mi ruku, ali ne mogu nagovoriti svoju da je prihvati. Previše je lijep. Kad mu ne pruzim ruku, posegne za mnom, zgrabi me za ramena i polako se nagne kako bi me poljubio, a usne mu blago okrznu moj vreli obraz. Posve se ukočim. Ĉujem bubnjanje srca u ušima i, premda je ovo posve neprikladno za poslovni sastanak, ne pokušam ga zaustaviti. Izvan sebe sam. 

„Zadovoljstvo mi je", šapne mi u uho, a ja mogu samo tiho zastenjati umjesto odgovora.                                   Vjerojatno je osjetio moju napetost, što nije teško jer sam posve ukočena, i njegov stisak popusti. Spustio je lice do mojega, gledajući me ravno u oči. 
„Jeste li dobro?" pita me, a kut usana iskrivi mu se u nešto nalik na osmijeh. Opazim mu na čelu jednu jedinu boru. Trgnem se iz te besmislene inercije, iznenada svjesna da nisam prozborila ni riječ. Je li primijetio moju reakciju na njegovu pojavu? A Veliki Tip? Pogledam ustranu i vidim ga kako nepomično stoji na istome mjestu. I dalje ima naočale, ali znam da me promatra. Nekako dođem k sebi i ustuknem, odmičući se od Warda i njegovog moćnog stiska. Ruke mu padnu niz bokove. 
„Hej." Zakašljem se kako bih pročistila grlo. 
„Ava. Zovem se Ava." Pruţim mu ruku, a on se ne zuri prihvatiti je, kao da ne zna je li sigurno, ali ipak to konačno učini. Ruka mu je snazna i lagano drhti dok čvrsto steze moju i tad nas strese struja. Oboje šokirano povučemo ruke, a njegovim zadivljujuće lijepim licem razlije se izraz iznenađenja. 

„Ava." Isprobava moje ime na usnama, a ja se svom snagom suzdrţavam da opet ne zastenjem. Trebao bi prestati govoriti. I to odmah. 

„Da, Ava", potvrdim. Sad on djeluje kao da je uplovio u osobnu nirvanu, dok ja postajem sve svjesnija da mi raste temperatura. Naglo se pribere, gurne ruke u dzepove hlača, lagano odmahne glavom i vrati se nekoliko koraka unazad. 

 „Hvala, Johne", kimne velikom tipu koji se blago nasmiješi, omekšavši čvrste linije lica, i ode. Ostajem sama s čovjekom koji me ostavio bez teksta, nepomičnu i manjeviše beskorisnu. Kimne prema kaučevima od smeđe koţe, smještenim jedan nasuprot drugome ispred velikog prozora, s velikim stolićem za kavu između njih.