Zbog jedne ljubavi

6.

Dočekali smo i taj dan. Slaven Belupo dolazi na Poljud. Imam neki dobar osjećaj da će ovo biti jako dobra utakmica za nas.
Zvone je bio poprilično nervozan danas na treningu. Pušnik je to primijetio i poslao ga je na klupu.
"Zvone,halo! U čemu je problem?"kleknem ispred njega i pogledam ga u oči.
"Ne znam,trema me hvata nekako. Prva utakmica na kojoj ćeš ti biti. Mislim nakon što smo ponovno zajedno. Strah me da te ne razočaram."nasmijem se na to,a on me zbunjeno pogleda.
"Ljubavi,volim te bez obzira na sve. Sjeti se da sam bila uz tebe još kada smo išli u školu. Sjeti se kada si počeo trenirati. Misliš da mi je ova utakmica važnija od one tvoje prve? Nije. Svaka utakmica mi je ista. Niti jedna mi nije važnija od druge. Osim možda one kada igraš protiv Dinama,ali sve je to tu negdje."zagrlio me čvrsto. Trener je gledao u nas i zadovoljno se nasmijao.
Pogledala sam u njega i uputila mu jedan maleni osmijeh na što je on samo kliknuo glavom i viknuo nešto Nižiću koje je ganjao Juranovića.
"Volim te."pogledao me u oči i rekao mi to,a zatim me poljubio.
Zvižduk je odjeknuo Poljudom. Zadovoljno se nasmijem.
"Hajde,vrati se treningu."poljubim ga u čelo prije nego što ustane. Zagrli me i nastavi trenirati.
Pušnik ima zadaje novi zadatak i dolazi do mene.
"Imaš veliki utjecaj na njega. Kao da se preporodio kako si mu se vratila u život. Mali je dobar igrač,stvarno. Vidi se iz aviona da te voli i poštuje. Zato zaslužuješ i moje poštovanje. Ubila bi mi igrače jučer svojim zagrijavanjem."nasmije se na kraju.
"Hvala Vam. Drago mi je da je tako. Nemoguće da ih je to ubilo. Bio je to samo početak."nasmijem se,a on me malo ozbiljno pogleda.
Taj čovjek se našali sekundu i pol,a kasnije mu je opet izraz lica  kao da je netko uklesao njegovo namrgođeno lice u stijenu.
"Ovi momci mi trebaju za utakmice.Živi!"maleni osmijeh,a zatim odlazi na svoje mjesto.

***

"Ali ljubavi,tako sam nervozan."poskakivao je kao maleno dijete koje želi sladoled. Čas bi dlanovima prekrio lice,a zatim popravio kosu i pogledao me.
"Ako će ti biti lakše,neću uopće pratiti utakmicu."
"Ma ne. Gledati ćeš utakmicu. Ako si mogla gledati onda kada je Dinamo igrao,onda možeš i ovo."blesavo se nasmije i isplazi jezik.
"Samo što sam one gledala zato što sam morala,a ove gledam zato što volim. Tu je bitna razlika."primim ga za zapešća kako bih ga smirila,ali on  i dalje nervozno poskakuje i glumi malo dijete.
"Zvone,objasni mi čemu taj strah? Čemu nervoza? Ne igraš prvi puta na Poljudu,ne gledam te prvi puta. Moraš se smiriti."

Zvone P.O.V

Kada bi samo znala šta je čeka na kraju utakmice,bila bi nervozna kao i ja sada. Moji svi suigrači i trener dobro znaju što će se dogoditi. Kako da joj uopće objasnim,a da joj ne odam što mislim napraviti?
"Gdje si odlutao?"upita dok me nježno ljubi po obrazima. Ne sada,mila. Nisam spreman na to. Za pola sata moram biti na Poljubi. Nemamo toliko vremena.
"Zamislio sam se."slegnem ramenima i pogledam je u oči.
"Imam rješenje kako možemo smanjiti ovu nervozu."vragolasto mi se nasmije i krene prema sobi.
Bio sam samo nekoliko sekunda iza njega,a kada sam ušao u sobu,ležala je ispod pokrivača. Nadam se da nema ništa na sebi osim tog crnog pokrivača.
Krenuo sam prema njoj kao gladni lav prema nevinoj antilopi. Povukao sam pokrivač na pod i ugledao njeno golo tijelo. Usnama se poput gladnog predatora bacim na njen vrati. Ljubim ga i grickam dok se njene ruke bore da mi nekako skinu trenirku i bokserice. Olakšam joj posao u startu.
Nakon vrata prebacujem se kratko na usne,a zatim i na dekolte. Pohlepno ljubim svaki centimetar njene kože. Osjećam kako se pokušava nabiti na mene,a to je znak da je spremna i da me želi.
"Jesi sada manje nervozan?"upita taman kada uđem i nju.
"Nisam više uopće nervozan."zadovoljno se nasmijem.
Barem trenutno nisam. Moram ostati takav i do kraja utakmice.