On i ona(Završena)

"Ne daji mi lažnu nadu"

Luka je otišao,a ja se osjećam tako povrijeđeno,tako prazno.Najradije bih nestala,ali ne mogu.

Dva dana kasnije....

Izdržala sam puna dva dana da mu se ne javim,da ne čujem vjesti o njemu.Divim se sebi,ali on se uvjek vrati kao karma.On je ipak poseban.Gledala sam u bijeli strop dok sam se uvijala po plahtama,kako bih se razbudila.Ustala sam nekako i uzela telefon.Mislim da je to prva stvar koju svi uradimo,gledamo da li imamo nepročitane poruke.Kao i uvjek svi su me se sjetili,samo on ne.Nada zadnja umire,zato nikada ne ženite Nadu,ovo je bio samo mali savjet za muškarce.

Na glavi mi je gnjezdo,nikada mi neće biti jasno kako kosa postane toliko čupava od spavanja.Imam osjećaj da se noću netko došunja i  veže vlati kose  u čvoriće.

Odgegala sam se do kupatila.Odraz u ogledalu me je nasmijao.Brzo sam se sredila  i obukla.

Telefon je zavibrirao.Nevoljkom sam ga uzela.Poruka mi je stigla.Ruke su mi se počele tresti,a suze su se slijevale na lice.
"E."
Samo zbog jednog jedinog slova kroz mene je prošao val sreće,jer je od njega.
"Ej."
Odgovorila sam.
"Kako si?"
Pitao me je kako sam.Brine se za mene?Sjela sam na kauč.

"Dobro,a ti?"
Odgovorila sam.
"Odlično."
"Drago mi je."
"Volim te".
Te dvije riječi,sedam slova su u meni probudile lavinu.Pogledala sam u nebo dok sam ispuštala blagi uzdah.
"Hvala ti Bože."
Tiho sam rekla,te sam se vratila pisanju.

"I ja tebe Aleksandre."
Natipkala sam dok su mi se ruke tresle.Izgledala sam blago rečeno kao da imam napad.
"Super."
"A Viktorija?"
Upitala sam za to zlo od djevojke,koju bi najradije rasporila i secirila kao žabu.

Smirila sam se.
"Pusti nju,bitni smo mi".
Ovo je san?Molim vas ne budite me.
"Ne daji mi lažnu nadu."
Napisala sam.Zasigurno sam sada sve upropastila,ali rijetko stignem promisliti.
"Ozbiljno ti kažem,bha."
Možete prepoznati da on piše dok vidite "bha",jer to je nešto što on skoro uvjek koristi.

"Aleksandre."
"Reci."
"Ništa,imaš ljepo ime."
"Tvoje je ljepše,srećo."
"Ne tjeraj me na plač."
Napisala sam,jer se više svojih osjećaja ne stidim ni najmanje.
"Što,bha?"
"Njen si,boli me to,ali prihvatila sam to."
"Nisam ja njen,ja sam sam svoj."
Nasmijala sam se lagano.

"Znaš ti na šta ja mislim."
"Ima još vremena za nas."
"Ne daji mi lažnu nadu,radi je me pošalji u pi*ku materinu kao i uvjek.Preživjet ću."
Rekla sam,dok su suze ponovno počele ići niz moje lice.
"Ozbiljan sam,bha"
"Volim te."
"I ja tebe."
"Stvarno?"
"?"
"Jesi tu?"

Ponovno je to uradio,slomio me poput stakla.Dao mi nadu,a zatim je slomio zajedno sa mnom,a ja opet vrijedno skupljam te komadiće i sklapam ih po ko zna koji put.

Ostavila sam telefon na stol.Ruka sam prekrila lice,dok sam ispuštala lagane jecaje.Hoće li on ikada osjetiti ovu moju bol,hoće li mu ikad ove udarce uzvratiti?Jedino pred njim moje tjelo drhti,jedino pred njim se disanje ubrzaje i vrijeme staje.Vrijedniji je od brušenih dijamanata,od crnoga zlata,od života.Pitajte me"Život ili on?" Dobit će te odgovor"Zar to nije isto?"

Ne bojim se ničega.Golim sam rukama u stanju nekome oduzeti život,ali od njegovog pogleda me obozme strah.Pogled mu je tako hladan,oštar,mutan.Valjda je to zbog droge ili nikotina u njemu,ali tačan odgovor ne bih znala.

Ne znam ni zašto mi uvjek "otkačimo" na one najgore.Kao da mi volimo tu bol koju nam nanose iznova i iznova.Možda smo i poremećene,tko zna?

Njega tako cura ponekad pusti s lanca,a on dođe meni,nekad i pobjegne,ali dobro.Ta mala gadura,glavu bi joj raspršila.Pitam li se da li joj je stomak dovoljno mekan da ga rasporim?Psihopatske misli su me obuzele,ali nisam si mogla pomoći.

Klizila je niz obraz i na usni stala, tako vrela i tako mala, u njoj se skupila tuga, u njoj su usnule boli, jer samo ta suza je znala da te iskreno volim.

Vratila sam se!Da li je ona idalje vaš najmrži lik u priči?Šta ako je takva samo jer ne može imat onog koga voli?Konačno ste saznali njegovo ime.Što mislite?Mišljenja,očekivanja?
Volim vas❤