On i ona(Završena)

Kraj

Osjećaj praznine me je ispunio.Svatila sam da zapravo nikada neću imati njega,te oči nikada neće moći biti moje.Boljelo je,nisam mogla prihvatiti tu činjenicu,a sada...Sada sam na žalost morala.

Prihvatiti činjenicu da njega nema,da ga više nikada neće biti,boljelo je kao hitac u moje srce.Nije njegov odlazak najveća "rupa" u mome srcu,ima ih još milion,svaku je napravio on.Kao da je željeo da me uništi,ostavi me praznu ili me je pripremao za njegov konačni odlazak.

Neke boli rječi ne mogu opisati,suze ne mogu saprati,vrisak ne može dovoljno odjeknuti.Ostanu samo usne bez ijednog uzdaha,oči bez ijedne suze,tišina,najveća bol.

Toliko je ljudi na ovome svjetu,a ipak nijedan ne bi bio u stanju zakrpati ovo srce,srce koje je poput slagalice gubilo pojedan djelić.Znam kako treba izgledati,ali nemam vise djelića da ponovno spojim.

Sve je nestalo,nestala je nada.Toliko o  mome"nada zadnja umire",izgorjela je,a njene ostatke je raznjeo vjetar po cjelome ovome svjetu.Tko zna gdje je ta nada da ćemo on i ja nekada biti mi?Raspršena je tako da se nikada više ne može spojiti,da nikada ne možeš naći svako zrno pepela i spojiti je.Svjetlo na kraju tunela ne postoji više,ugasilo se,a ja,ja ostajem da lutam i nadam se da ću ga ponovno ugledati.

..
Dan njegovog sudjenja provodim u tišini,čekajući bilo kakvu vjest.Znala sam već šta ga čeka,ali postojala je ta neka mala nada da će ipak izaći,da će nam se srca spojiti.

Ubrzo je došla vjest i do mene,pet godina,pet godina bez ikakve naznake o njegovom postojanju.Ni sama ne znam kako to preživjeti,niti da li ću preživjeti.Šutjela sam,rječi više nisam imala.

...
Dani se nizaju,nanizalo ih se vec 36 kako tog glasa nisam,čula kako ga nisam vidjela.Taman kada pomislim da sam spremna za krenuti dalje,nešto me vrati natrag.Izgubivši njega otišla sam i od Antonija,moja buntovnost kao da je nestala,kao da sam ja nestala.

Odjenom sam najnježnije biće na ovome svjetu,odjednom noći dočekajem u suzama.

Zapamtila sam svaku njegovu pohvalu i ružnu rječ,poneko volim te kada je bio sve samo ne svoj.Zapamtila sam taj hod,hod po kom bi ga prepoznala među milion drugih,uzdignuta glava,odvažan stav.

Kada mu je bilo najteže nije spuštao glave,nikada nije dao da ga neko vidi kako pati,možeš ga tući,ali on će ti se smijati u lice,iako će iznutra jecati.

Sve što je on,nekad sam bila ja.Poprimila sam svaku njegovu i najstiniju poru,a sad...Sad hodam po parku,ogrnuta jaknom i sjećam se njega,sjećam se malene curice koja je na klupici čekala da čuje o njemu.

Sada sam ja djevojčica koja čeka njega,ne zna da li će doći ,da li će više ugledati njegove oči.

Misliš li na mene kao što ja mislim na tebe?
Zaspiš li sa mojim imenom na usnama kao što ja zaspim sa tvojim?
Falim li ti kao što ti fališ meni?
Ostaje mi da čekam i saznam..

The end

Na ovu bi knjigu mogla napisati i drugu sezonu,pa ako bi je neko čitao ostavite mi u komentarima.Željela bi čuti vaše utiske za kraj.Kako ste se osjećali kroz knjigu,da li vam se svidjela?
Usputna mišljenja bi značila😊