On i ona(Završena)

"Očito nije toliko.."

"Želim."
Prihvatila sam to smatrajući da ću tako biti korak bliže njemu.

Gorjela bih,
Ubila bih,
Umrla bih,zbog njega.

Čudno je to  što moja dobrota nije utjecala na njega,ali njegovo zlo jeste na mene.Kao da je samo ušao u moj krvotok i počeo kolati mojim venama.

Kada počneš činiti lude stvari zbog njega,tada ga stvarno voliš.

On je zlo,možda mogu postati njegovo anđeo.

Antonio se obradovao mome odgovoru,zagrlio me je čvrsto.Čula sam urlike,kao da me podre.
"Što sad?"
Upitala sam.
-"Započetak..."
Rukom je nekoga dozvao.Mlađi muškarac je prišao,dok je u preko ruku nosio nesto nalik crnoj svili na kojoj se nalazio pištolj.
-"Ovo je tvoje."
Nastavio je rečenicu,te mi ga je pružio.

Pištolj berreta 92 A1 je moj saputnik kroz naredna putovanja.Savršene brzine,streljiva 9×19mm Parabellum.

Ispružila sam ga i gledala kako se lagano prilagodjava svakom mome pokretu ruke,bio je savršen ,lagan i ne toliko bučan.

Gledala sam kako me Antonio ponosno gleda.Sretna sam,sretna sam u ovome kratkom trenutku.

-"Hoćeš li poći sa mnom?"
Upitao je.Kimnula sam glavom,a on je poput džentlmena ispružio ruku prema meni.Prihvatila sam ju i prošli smo kroz masu.Hodali smo sve do crnog auta,gdje mi je on otvorio vrata,a ja sam ušla.

"Gdje idemo?"
Upitala sam,nakon što je on upalio automobil.
-"Želim te upoznati sa tvojim radnim mjestom."
Rekao je uz osmjeh.
"Naravno."

...
Vozili smo se nekih 45 minuta,tokom te vožnje smo prošli pokraj Antoniove kuće,koja se nalazila na blizu kraja grada,15 minuta dalje od te kuće na rubu smo stali.

Izašla sam lagano.Nisam vidjela ništa strašno na ovome mjestu,sem jezive tišine,iako je bilo nekih manjih kuća nisam mogla čuti ljude,čak ni cvrkut ptica.

-"Napuštene su."
Rekao je kao da znam o čemu razmišljam,ai moglo se primjetiti po mom pogledu koji je lutao.
"Zašto?"
Upitala sam dok smo koračali ka većoj kući,koja se jedina ovdje činila živom.
-"Otkupio sam ih,trebao sam mirno mjesto."
"Svatam."
Rekla sam kratko.

Trudila sam se upijati okolinu oko sebe.Čak i sam hodnik je bio veoma raskošan,mnogo vrata se nalazilo na svakoj strani,dosta slika na zidovima i dvije velike vazne na kraju hodnika i početku stepenica.
-"Svatko ovdje ima svoju sobu ili ti ga radni prostor.Obično novajlije budu na prvom katu,ali ti si izuzetak."
Uputio se ka stepenicama,a ja laganim korakom za njim.

Ponovno smo se našli u još jednom velikom hodniku,krenuli smo ka ljevoj strani hodnika.Skoro svaka soba je imala neki broj,tek poneka je bila bez njega.
"Zašto neke sobe nemaju brojeve?"
Upitala sam iz znatiželje.
-"Oh,sobe bez brojeva su prazne ili osobe u njima nisu imale nijednu žrtvu."
"Znači svaki ovaj broj obilježava koliko je ljudi ubila osoba koja se nalazi u toj sobi?"
Upitala sam prestrašeno.

-"Da,baš tako.Soba koju su vidjela na početku je soba za sastanke ,a ova je tvoja."
Rekao je te je otvorio sobu koja se nalazila na kraju hodnika.

Očekivala sam mnogo strašniju atmosferu,ali zapravo soba je izgledala veoma udobna.Krevet,radni stol sa kompjuterom,fotelja i dva ormara.Sasvim obična soba.
-"Ovdje ćeš naći sve što ti treba."
Otvorio je jedan od ormara u kome je bilo dosta papira i kofera,svaki je bio obilježen.
-"Razgledaj malo,a ja ću doći kasnije."
Rekao je uz osmjeh.

Ispratila sam ga i primjetila da vrata do mene nose broj 666,očito je neko bio vrijedan.
-"Ne plaši se toga,njega ćeš rjetko viđati."
"Antonio,pitala bih te nešto."
Vratio se.
-"Naravno,reci."
"Jesi li ikad čuo za Aleksandra Cartera?"
Upitala sam.
-"Ne,nikada.Zašto?"
"Ma nebitno."

-"Anastazija,reci."
Rekao je mirno.
"Predstavljao se za opasnog,to je sve."
-"Očito nije toliko opasan kada ja za njega ne znam."
Nasmijala sam se.
"Hvala ti."

Kimnuo je glavom,te je otišao.

Hej!!Dugo me nije bilo.
Značila bi mi usputna mišljenja i votovi.Hvala vam❤❤