✴Prelijepa kada plače✴ 2. SEZONA

Prolog

*Verona POV*

Dugo vremena je prošlo. Zaposlila sam se, radim kao konobarica u kafiću. Plata jeste mala, ali mi dobro dođe. Živim u svom stanu koji sam kupila.

Noći provodim razmišljajući o njemu uplakana oblivena sjećanjima na nas. Dok dane provodim s najljepšim osmijehom na licu koji govori da sam presretna i da nemam nikakvih problema. Teško je pretvarati se da si nešto što nisi. Navikla sam na to.

Šest mjeseci jeste dugo vremena, ali to je premalo vremena da preboliš nekoga. Ipak, pored svega ja ga idalje volim. Poslije svega što je učinio volim ga. Teško je preboljeti. Nadam se da će jednog dana doći do mojih vrata i moliti me da mu se vratim, da je pogriješio, da je shvatio koliki je kreten bio. Ali, bojim se, da taj dan nikada neće doći.

Danas sam trebala biti na poslu, ali sam rekla da sam bolesna. Naravno, oduzeli su mi pola plate, ali eto. Ponekad pomislim da mi je suđeno ostati sama, bez ljubavi, sreće, partnera. Često mislim o njemu, o nama. Luciena i Saša su imali pravo. Zapravo, da nje nije bilo on ne bi bio ovakav. Ali, sa druge strane, da nje nije bilo nikada ga ne bih upoznala.

Nisam se čula ni sa Anom jako dugo. Jednom mi je poslala pismo u kojem mi navodi da joj je zabranjeno da stupi u kontakt sa mnom. Sigurno je to Paul zabranio Igoru, a ovaj Ani. Fali mi ona. Treba mi pomoć, savjet, a ona me razumije najbolje.

Odlučila sam da danas odem u šetnju parkom, da razbistrim misli. Otvorila sam ormar da nađem odjeću koju ću obući i prvo što mi je zapalo za oko bila je moja vjenčanica. Nekako sam uspjela da otklonim mrlje šminke sa nje. Razmišljala sam da ju prodam pošto je vjenčanica dizajnerska. Dobila bih mnogo novca za nju, ali žao mi je da ju prodam jer je ona zadnja stvar koju mi je kupio. Obukla sam kratki plavi šorc i crni crop-top. Obula sam Converse patike, uzela mobitel, zaključala stan i zaputila se ka parku.

*Paul POV*

Dugo ju nisam vidio. Sada sam shvatio što sam izgubio, što sam dozvolio da izgubim. Bila je sve ono što mi je potrebno. Dozvolio sam da me prošlost sa Lucienom obmane, dozvolio sam joj da uživa gledajući kako upropaštavam život djevojci koja me je voljela. Gledao sam snimak sa vjenčanja i ispao sam totalni kreten. Svi su me napustili pa čak i Nina i Marina. One su otišle na dan vjenčanja.

"Kako mi stoji ova haljina?", pitala je kurvica kojoj ne znam ime.

Ovdje je već dva mjeseca, a ja se ne trudim da ju izbacim odavdje. Pogledao sam ju i bila je u njenoj crnoj haljinici koju sam joj ja kupio. Duga plava kosa joj je padala do guze, ali nije bila ni slična njoj.

"Da si skinula tu haljinu iste sekunde", prosiktao sam kroz zube.

"Ne želim, haljina mi predobro stoji i...", ošamario sam ju.

"Već sam ti miliardu puta rekao da ne ulaziš u onu gore sobu jer nije tvoja, da ne diraš stvari koje su njene, da mi ne vadiš živce jer znaš kako ćeš proći."

"Ali...ali...", progovorila je kroz plač.

"Slušaj, jebe mi se za tebe i tvoje suze. Kod mene ti to ne prolazi tako da možeš slobodno da ih obrišeš jer mi ne predstavljaju ama baš ništa posebno. Osoba za kojom ja patim jeste ona", rukom sam pokazao na njen portret.

"Ali ona je prošlost, sada sam ja tvoja budućnost."

Na ovo sam se nasmijao.

"Ona je moja prošlost, sadašnjost i budućnost. Sada skini tu jebenu haljinu, vrati ju tamo gdje si ju i našla, obuci nešto svoje i da više nikada nisi ušla u onu sobu i dotakla njene stvari."

"Dobro, ali možemo li barem da idemo u šetnju parkom?", pitala je molječljivo.

"Možemo."

Uzeo sam ključeve od auta i mobitel. Upalio sam auto kada je ušla unutra i za par minuta smo se našli kod parka.

*Verona POV*

Šetam pored jezera razmišljajući da li da prodam vjenčanicu ili ne i tada se neka djevojka zapucala u mene. Malo je niža od mene, ima smeđe oči i dugu plavu kosu. Crte lica joj nisu bile nešto posebno, netko bi rekao da je ona ružnija verzija mene. Ali svako je lijep na svoj način. Odmah iz nje bio je...

O blagi Bože!

To je on. Nakon šest mjeseci, prvi put ga vidim. Ukipila sam se na mjestu kada su nam se pogledi susreli. Oboje smo pobijedljeli u licu.

"O, znači ti si djevojka sa portreta u kući?"

"D-da, ja sam", promucala sam ne odvajajući pogleda od njega.

"Zašto si ga ostavila?", pitala je iznenadno.

"Molim?", postavila sam joj pitanje napokon odvajajući pogled od Paula.

"Pa zaključila sam da si ti njega ostavila pošto on..."

"Nikolina, zašuti", prekinuo ju je i zaprijetio joj.

Znači zna joj ime?! Pohvalno!

"Vidim da se nije promijenio. Srce, ja njega ostavila nisam, on je bio taj koji me je uništio. Slomio mi je srce na dan našeg vjenčanja. A što se tiče tebe, lutko, preporučila bih ti da bježiš od njega što je dalje moguće jer sve što on dotakne postane hladnokrvno."

Ostavila sam ih tako. Dok sam govorila one riječi suze su se spuštale niz moje obraze. Izraz njegova lica nikada neću izbiti iz glave, riječi su ga pogodile. On je nastavio dalje, zašto ne bih i ja?! Prestao je da me voli.

Kravo, nikada te nije ni voli.

U pravu si, nije.

Odlučila sam! Prodat ću vjenčanicu! Zašto da imam nešto što će me sputavati?!