✴Prelijepa kada plače✴ 2. SEZONA

Poglavlje 21: "M-mrzim te"

Vozim kući dok me Viliam, Jasper i Luis prate. Ne zanima me više ništa osim nje. Ona je razlog zbog kojeg živim, ona je cijeli moj svijet, centar mog svemira. Ona mi je sve i sada idem da se osvetim u njeno ime.

Parkirao sam u garaži i izašao iz auta krećući se u pravcu podruma. Čim sam ušao dočekala me je njegova ljigava njuška. Udario sam ga u nos što sam jače mogao zbog čega mu je krv krenula na nos.

"Brate, zašto?", progovorio je.

"Ako bude imala problema sa sjećanjem znaj da si mrtav", prosiktao sam.

"Tko?"

"Verona, moja Verona Hall!!!", viknuo sam i nastavio da ga udaram.

Trebam negdje da izbacim ovo iz sebe, a vreću za udaranje sam pukao pa mi Marko služi kao nova. Htio sam da zadam udarac zbog kojeg bi pao mrtav, ali ona trojica su se pojavila i zaustavila me.

"PUSTITE  ME", vikao sam.

"Paule, smiri se. Nećeš Veroni pomoći iz zatvora, smiri se", govorio je Viliam.

"Verona leži u komi, a pitanje je hoće li me se sjećati kada se probudi."

"Znamo, znamo, ali ti neće pomoći kada bi ga sada ubio", Luis se nadovezao.

Pogledao sam u kretena koji visi kao boksačka vreća, bio je sav krvav. Ali idalje je imao onaj samodopadni osmijeh na njegovoj ljigavoj faci znog čega sam se otrgao iz stiska one trojica i nastavio onda gdje sam stao. Obojica smo bili prekriveni krvlju, ali ni to nije bio dovoljan razlog da stanem.

"Verona je jedino dobro u mom životu i nakon tvoje male igrice više me ne prepoznaje."

"Čekaj, ona kučka nije...", prekinuo ga je jak i bolan udarac u glavu.

"Ona nije kučka, kurvin sine."

"Dobro, dobro, nije. Paule, brate, da sam znao nikada to ne bih uradio", govorio je dok je iskašljavao krv.

"Znao si, rekla ti, ali ti si ju ignorisao."

"Brate...", prekinuo sam ga po tko zna koji put.

"Ne zovi me tako."

Oglasio se zvuk mobitel u pozadini.

"Imamo novosti", ubacio se Viliam.

"Kakve? Jesu li..."

"Jesu, idemo."

Izdahnuo sam od olakšanja.

"Jasper, Luis, ako trebate vježbati slobodno izvolite ili biste s nama?!"

"Neka, ostat ćemo s našim gostom", progovorio je Jasper koji inače jedva da kaže par riječi.

"Kako god vi želite", obratio sam im se.

"Paule, mislim da bi se trebao malo...puno...", Viliam me je zaustavio kod ulaznih vrata rukama pokazujući na mene.

Umazan sam krvlju onog prokletnika.

"Dolazim za pet minuta, čekajte me kod auta", rekao sam im dok sam se zaputio prema kupaonici.

Ušao sam pod vruću vodu spužvom za tuširanje brisao krv sa sebe. Obukao sam novu čistu odjeću i krenuo k garaži. Otključao sam svoj dragi crni BMW pa smo krenuli prema bolnici.

Djevojka na recepciji me je odmjerila pogledom. Sigurno izgledam kao smrt, sav sam u crnom plus mi je i kosa mokra. Možda bih i izgledao kao smrt da iza mene nisu išli Viliam i Marinko. Djevojka s recepcije nas je dozivala pa smo se morali vratiti.

"Dobar dan, kamo ste krenuli?", pitala je buljeći u moje oči koje su na svu sreću bile sakrivene naočalama.

"Do gospođice Hall. Njena doktorica je zvala i rekla da odmah dođemo", Viliam je vodio razgovor dok sam ja stajao sa strane polako gubeći strpljenje.

"Stanje gospođice Hall se pogoršalo i mislim da je došlo do pogreške kada su vas zvali", boja njezina glasa se promijenila.

Ne mogu da slušam ove gluposti.

"Viliam, Marinko, broj njezine sobe je sto šest, čekajte me tu."

Otišli su, a ja sam se okrenuo prema recepcionerki skidajući naočale.

"Kučko, slušaj me jako dobro. Gubim žive iz minute u minutu. Moja djevojka se gore bori za svoja sjećanja, a ja više nemam niti vremena niti živaca za tvoje gluposti. Ni ne slutiš čime se bavim, niti kakva sam osoba i zbog toga ti toplo preporučujem da kad god me vidiš izbjegavaš me u širokom luku. Nadam se da sam bio dovoljno jasan, u suprotnom...", ostavio sam riječi da vise u zraku i krenuo k njenoj sobi.

Došao sam ispred vrata i primijetio da nema one dvojice. Sigurno su unutra. Polako sam otvorio vrata i ugledao prvo njih dvojicu potom nju. Spava. Pogled mi je stao na njenom licu. Izgleda tako spokojno, tako mirno, savršeno. Izgleda kao anđeo, anđeo koji pripada meni i samo meni. Moja je, zauvijek. Pripada meni iako ja njoj više ne pripadam. Ako me se sjeti kada se probudi i idalje bude željela da nastavimo sa svojim životima, poslušat ću ju. Ostavit ću ju na miru, ostavit ću ju da živi svoj život iako će to uništiti moj život. Pustit ću ju da bude sretna, s mnom ili bez mene.

"P-paul", promrmljala je.

"Da li je ona...", prekinuo sam sam sebe.

"Jest", odgovorio je Viliam.

"P-paule", opet je promrmljala.

"Tu sam, Princezice, tu sam. Ne idem nigdje, pored tebe sam", govorio sam sav sretan dok sam prilazio njezinom krevetu.

"M-mrzim te", rekla je i okrenula glavu na drugu stranu.

Tim riječima cijeli moj svijet se srušio. Mrzi me! Ona me uistinu mrzi. Vrijeme je da ju ostavim da živi svoj život, bez mene.

Kao prvo žao mi je zbog neaktivnosti i kao drugo jako ću se potruditi da u ponedjeljak izbacim još dva nastavka.

1. Šta mislte o malom događaju između Paula i Marka?

2. Jeste li se nadali da će Paul ubiti Marka?

3. Kakva će biti njegova, Markova, uloga u ovoj knjizi?

4. Hoće li se dešavati nešto između Marka i Verone?

5. Hoće li Marko ostati živ kada se Paul vrati kući?

6. Šta mislte o Paulovom malom govoru koji je upućen recepcionerki?

7. Šta mislte o Paulovoj usporedbi Verone s anđelom?

8. Jeste li se nadali da će Verona reći Paulu da ga mrzi?

9. Šta mislite o Paulovim riječima da će ostaviti Veronu da živi svoj život?

10. Hoće li se Verona sjetiti Paula?

11. Šta će mu reći kada se probudi?

12. Hoće li mu oprostiti?

13. Hoće li mu reći da ga mrzi ili da ga voli?

14. Kako vam se dopao ovaj nastavak?

Vote ⭐?

Komentar 💬 ?

Volim vas 😘

Nadija Okan ❤